Devetsto brojeva u životu jednog lista vrlo je mnogo, a vrlo mnogo toga u tako dugom razdoblju – ako taj list vrijedi – ostane iza njega. Iza Nacionala je u tih skoro dvadeset godina, koliko on postoji, ostalo vrlo mnogo toga važnog. Bez obzira na tvrdnje raznih osporavatelja, kakvih je od nastanka Nacionala pa sve do sada bilo mnogo, mora se priznati da je list u dosadašnjih 900 brojeva snažno djelovao na hrvatsko društvo, zato što je otkrio mnoge hrvatske tajne, pokrenuo mnogo društveno-sociološke procese, mijenjao hrvatsko javno mnijenje, imao značajnu javnu, političku i kulturnu ulogu. Imao je i vrlo važnu ulogu u razvoju hrvatskog novinarstva. Ima je i još uvijek.

Nacional je u jesen 1995. vlastitim novcem osnovala grupa novinara, koja je napustila tjednik Globus nezadovoljna promjenom uređivačke politike u tom političkom listu. Prvi broj Nacionala izišao je u studenom 1995. Osnivači su htjeli imati, kako su tada govorili, “svoj list”, koji bi bio potpuno neovisan i slobodan, u vrijeme kad su medijske slobode u neovisnoj Hrvatskoj bile dramatično reducirane. Bilo je to doba kad je prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman, nekoliko mjeseci nakon uspješne operacije “Oluja”, kad se u Daytonu krojila sudbina Bosne i Hercegovine, bio na vrhuncu moći, a to je iskoristio i da ograniči medijske i političke slobode. Tada je administrativnim potezima ili tajnim financijskim kombinacijama preuzimao pod svoju kontrolu i posljednje moćnije medije u Hrvatskoj. Izvan Tuđmanove kontrole bili su u tom trenutku samo jedan dnevnik, jedan tjednik i jedna radijska stanica nacionalnog značenja. Nacional se od samog početka profilirao kao neovisan politički tjednik, vrlo kritičan prema vlastima.

NJEGOVO GLAVNO OPREDJELJENJE bilo je propagiranje demokracije i višestranačja, povezivanje s Europom i svijetom te antifašistička orijentacija. Nacional je bio od početka posebno kritičan prema hrvatskoj politici podjele Bosne i Hercegovine, bio je protiv autoritarnog modela vlasti u Hrvatskoj, protiv kršenja ljudskih prava te posebno protiv korupcije i zloupotreba vlasti u tranziciji i privatizaciji. Od samog početka Nacional je otkrivao afere iz političkog i privrednog života, pri čemu nije štedio ni predsjednika Tuđmana i članove njegove obitelji te njegove najbliže suradnike, ali ni pripadnike oporbenih stranaka koji su bili umiješani u afere. Uz to, Nacional je omogućavao da kroz vlastite članke i intervjue svoja mišljenja na njegovim stranicama iznose i vodeći hrvatski oporbeni političari, privrednici, intelektualci, novinari i umjetnici kritični prema režimu, koji nisu dobivali priliku da to kažu u medijima koji su bili pod kontrolom vlasti ili su bili u vlasništvu medijskih magnata povezanih uz vladajuću stranku. Od samog početka Nacional se isticao i zapaženim kolumnama svojih autora. Nacional je tako vrlo brzo nakon osnivanja postao u drugoj polovici 90-ih jedan od rijetkih “prozora demokracije” u hrvatskom medijskom prostoru te vrlo relevantan politički faktor. Već po prvom broju, koji je objavljen 24. studenoga 1995., moglo se vidjeti kakav će to u profesionalnom smislu list biti, da će se truditi otkrivati stvari koje drugi listovi nisu umjeli ili smjeli, da će se truditi da po sadržaju bude ekskluzivan, i to u svakom broju.

U PRVOM BROJU BIO je objavljen prvi veliki ekskluzivan tekst, prvi ikad objavljeni intervju s Mladenom Naletilićem Tutom, tada moćnim čovjekom Hercegovine, haaškim optuženikom i zatvorenikom, naslovljen “Nikada ni jednog svojeg čovjeka neću predati Haagu”. Uslijedila su druga važna, često senzacionalna otkrića, pri čemu je posebno važno u političkom smislu bilo otkriće strogo čuvane državne tajne, objavljene 20. studenoga 1996., da hrvatski predsjednik Tuđman boluje od raka. Nakon toga objavljena su i druga brojna otkrića iz politike, kriminalne pretvorbe i ekonomije, donosili su se i članci u kojima se nisu otkrivale samo pojedine afere, nego i suština funkcioniranja vlasti te se razotkrivala „hobotnica” kojom su ljudi iz vrha vlasti pokušavali iza kulisa mračnim privatnim financijsko-političko-poslovnim kombinacijama ovladati cijelom državom.

NESUMNJIVO NAJVEĆA STVAR koju je Nacional otkrio u toj prvoj fazi bilo je otkriće afere „Dubrovačka banka” u ožujku 1998., jer je to ujedno bilo i otkriće sistema kojim se htjelo pomoću tajnih tzv. ortačkih ugovora ovladati zemljom. Taj sistem ortačkih ugovora otkrio je Nacional potom i u drugim mračnim poslovima ondašnje državne vrhuške, a svojim otkrićima cijeli taj sistem visoke korupcije Nacional je uvelike onemogućio.

Otkrivene su tada i brojne druge afere, posebno o vezama politike i kriminala, a danas se gotovo čini bizarnim da je Nacional najviše razbjesnio predsjednika Tuđmana i ljude oko njega kad je otkrio kako se iz te vrhuške 1999., uz pomoć hrvatskih tajnih službi, lažiralo nogometno prvenstvo samo da bi nogometni prvak Hrvatske postao Tuđmanov omiljeni klub Croatia, što je bilo ime kluba u koje je preimenovao zagrebački Dinamo. To je otkriće bilo povod za najgrublji napad vlasti protiv Nacionala, pa su tada obavljene premetačine redakcije Nacionala te stanova glavnog urednika Ive Pukanića i novinara Roberta Bajrušija, a pokrenuto je i opće praćenje i prisluškivanje urednika i novinara Nacionala, čije su razmjere oni saznali tek kad su nakon promjene vlasti mogli u Ministarstvu unutarnjih poslova vidjeti svoje dosjee. Pukanićev stan tada je pretresen drugi put u tri tjedna, prvi put bilo je to zbog objave nekih dokumenata vezanih uz suradnju s Haaškim sudom. Bilo je to uzbudljivo vrijeme kad su se i u novinarskom poslu, da bi se došlo do informacija, morale primjenjivati i metode koje ne spadaju strogo u novinarski zanat.

Bilo je tada – to treba posebno istaknuti – pojedinih ljudi bliskih vrhu vlasti koji su – nezadovoljni stanjem u državi, a svjesni da je Nacional jedan od rijetkih koji se ne libi kritizirati vlast – bili spremni davati Nacionalu i najtajnije informacije, ali su se plašili da ne budu otkriveni. Malo tko je od novinara Nacionala ikada mislio kakvim će se trikovima morati služiti da se ostvare kontakti s tim ljudima. Bilo je to vrijeme kad su se sastanci s ljudima, koje su novinari inače susretali na prijemima u Zagrebu, održavali, da ne bi bili otkriveni, čak i na drugim kontinentima, razgovaralo se preko inozemnih mobitela, razni kuriri nisu znali što prenose, a bilo je čak i tajnih uputa gdje da netko od novinara parkira svoj automobil s malo otvorenim prozorom, kako bi se kroz taj otvor ubacila kuverta s tajnim dokumentima. Na neke sastanke ljudi iz vlasti, koji su predavali te tajne dokumente, dolazili su maskirani. Ali nemali broj vrlo zanimljivih dokumenata stigao bi i od anonimnih pošiljatelja običnom poštom. Bilo je to doba kad je Nacional stvorio svoju reputaciju, ali i kad je istodobno počela kampanja njegove difamacije, koja u raznim oblicima traje do danas. Tada je otvoreno pitanje, koje se često ponavlja sve do danas: “Tko stoji iza Nacionala?”.

IZ ONDAŠNJEG REŽIMA tvrdilo se da iza Nacionala stoje Amerikanci, a tadašnji američki ambasador u Zagrebu bio je sumnjičav prema Nacionalu jer je bio uvjeren da iza njega stoji predsjednikov sin Miroslav Tuđman. Pokušavale su se širiti razne teorije o tome tko su “stvarni” vlasnici Nacionala, pa su spominjani pojedini bankari, hrvatski poslovni ljudi iz inozemstva, razne osobe iz samog vrha vlasti, a i osobe koje su drugi mediji proglašavali “kumovima” zagrebačke mafije. Kad se danas spomenu ta već davno zaboravljena imena, postaje očito koliko su te optužbe bile apsurdne. Tada je otvoreno i pitanje kako Nacional dolazi do tih informacija, pa su se širile tvrdnje da je Nacional eksponent neke grupacije u vlasti ili čak neke frakcije obavještajnih službi, jer kako bi inače dolazio do svojih ekskluzivnih informacija. Tajna toga mnogo je jednostavnija. Radi se o dvije stvari. Kao prvo, kad u društvu postoje konflikti te kad ne djeluju mehanizmi države i društva, mediji ostaju jedino sredstvo za pritisak na državu da nešto promijeni. U takvim konfliktima uvijek postoje ljudi koji žele iz nekih općih, ali i osobnih razloga plasirati neke stvari u javnost, pa to učine preko medija u koje imaju povjerenja da će to korektno prenijeti, a i da će zaštititi svoje izvore. Nacional se uvijek trudio da tako čini. Ključ uspjeha Nacionala upravo je u tome što njegovi novinari imaju kontakte i izvore koji im omogućavaju da budu informirani, da budu upućeni u ono što se događa, ali i da prodube i provjere saznanja koja do njih dolaze. Tako su nastala sva Nacionalova ekskluzivna otkrića, kojih je bilo mnogo. Tipično je bilo ono što se događalo ključne 1999., kad je Nacional bio jedan od rijetkih listova u Hrvatskoj koji su detaljno i uglavnom vrlo točno izvještavali o razvoju Tuđmanove bolesti, i to na temelju informacija iz njegove neposredne blizine, od ljudi koji su smatrali da je važno da se to zna, unatoč općoj šutnji i negiranju režimskih medija.

NACIONAL JE TADA DETALJNO IZVJEŠTAVAO i o pripremama ondašnje opozicije za skorašnje parlamentarne izbore, točno predviđajući da će opozicija na njima pobijediti te prvi 19. siječnja 2000. godine, kad se predsjednička kampanja tek zahuktavala, točno na svojoj naslovnici napisao: “Stipe Mesić postat će novi predsjednik Hrvatske”. U vrijeme kad se u Hrvatskoj mijenjala vlast došao je trenutak da se promijeni i Nacional. Mnogi su tada tvrdili da je odlaskom dotadašnje vlasti, čije je pripadnike Nacional toliko kritizirao, list snažnih političkih opredjeljenja tiskan na jeftinom novinskom papiru, uređivan u tabloidnoj maniri velikih bombastičnih naslova, izgubio svoj smisao, da nema budućnost i da će propasti. Bila su to netočna zloguka predviđanja jer je Nacional imao znanja i snage da se i sam transformira i prilagodi novim društvenim, političkim i prvenstveno ekonomskim prilikama u zemlji, na čije je formiranje i sam tako snažno utjecao. U jesen 2000. Nacional je promijenio format te od novinskog tjednog tabloida prerastao u tjedni magazin u boji, u kojem nisu zanemareni dotadašnji politički sadržaji, ali su im dodani novi sadržaji revijalnog karaktera, primjereni novoj luksuznijoj tehnici tiskanja. Time je Nacional – uz ostalo – ušao u sasvim novu sferu marketinškog poslovanja, što mu je zajamčilo financijsku i materijalnu stabilnost u sljedećem razdoblju. Mnoga rješenja koja je Nacional kao pionir u toj sferi promovirao kroz tu novu koncepciju djelovanja u marketinškoj sferi slijedili su i drugi listovi u Hrvatskoj. Bilo je to vrijeme kad je u vlasničku strukturu Nacionala s 25 posto ušao austrijski investicijski fond Vienna Capital Partners upravo kako bi unaprijedio poslovanje Nacionala sa svojim iskustvom u toj sferi. I u tom svom novom koloriranom formatu Nacional je nastavio istom žestinom razotkrivati tamne tajne hrvatske politike i društva, smatrajući upravo to – uz afirmiranje onog pozitivnog u hrvatskom društvu i privredi – i dalje najvažnijim dijelom svoje medijske misije. Slijedila su brojna nova otkrića, mnogo je bilo onih o zloupotrebama prethodne vlasti, ali i o nesposobnosti i nepostojanju volje nove vlasti da sankcionira bivše nezakonitosti.

NACIONAL SE POSEBNO TRUDIO da prati tada živu stranačku scenu na kojoj su se nakon promjene vlasti događale burne stvari, a to je činio i zapaženim i često citiranim analizama svojih kolumnista. Nacional je tih godina otkrivao i mnoge događaje u zagrebačkom podzemlju, ali je mnogo otkrio i o nezakonitom načinu na koji je hrvatsko pravosuđe u tom podzemlju pokušavalo slamati jednu kriminalnu grupu ulazeći u pakt s drugom. O Nacionalu se mnogo govorilo i na širem prostoru bivše Jugoslavije, kad je u seriji članaka razotkrio kako su se masovno krijumčarile cigarete preko Crne Gore, u čemu su glavni ili sporedni akteri bili i neki istaknuti političari iz Podgorice, ali i iz Beograda. Nesumnjivo najvažnija stvar koju je Nacional objavio u tom razdoblju bio je intervju što ga je s odbjeglim haaškim optuženikom, generalom Antom Gotovinom, napravio Ivo Pukanić. Nakon višemjesečnih priprema, povjerljivih kontakata, konspirativnog odlaska na mjesto sastanka, intervju objavljen 10. lipnja 2003. izazvao je senzaciju. Već je pozornost i sumnje izazvala sama činjenica da je taj intervju uopće napravljen, a još su više pozornosti izazvali detalji koje je Gotovina u intervjuu rekao.

On je izričito napomenuo da on priznaje Haaški sud, da je spreman predati se, ali pod uvjetom da u tretmanu pred Haaškim sudom bude izjednačen s ostalim hrvatskim optuženicima, koji su u prethodnim kontaktima s haaškim istražiteljima imali priliku opravdati se, pa optužnice protiv njih nisu ni podignute. Taj je intervju otvorio mogućnost da se cijeli slučaj s odbjeglim haaškim optuženikom Gotovinom brzo riješi kompromisom, ali je prilika propuštena zbog otpora, i u zemlji i u inozemstvu, i to i iz političke i iz medijske sfere. Nacional je u sljedećem razdoblju mnogo pisao o tom slučaju, o raznim reperkusijama tog slučaja na međunarodni položaj Hrvatske, otkrivajući mnogo nepoznatog o obavještajnoj pozadini tog slučaja, ali i diplomatskim igrama s tim u vezi, igrama u kojima motivi katkad nisu bili baš pošteni, a metode prihvatljive. U toj temi Nacional je nerijetko zauzimao drukčije stavove od glavnine hrvatskih medija, ukazujući na to da taj slučaj nije tako jednostran kako se često u hrvatskim medijima prikazuje. Stoga se opet našao na udaru raznih kritika i objeda, pa i vrlo nepoštenih sumnji u motive takvog pisanja i načina kako se dolazi do tih otkrića, ali se Nacional s tim kritikama i objedama nosio, jer je na to već navikao iz prijašnjih razdoblja. Istodobno je Nacional ukazivao i na vrijedne primjere poduzetništva i napora da se Hrvatska iznutra promijeni, kako bi se što prije priključila u europske integracije, što Nacional od svojeg osnutka podržava i promiče.

NO SVE POZITIVNE I NEGATIVNE STRANE u proizvodnji tjednika poput Nacionala pale su u drugi plan 23. listopada 2008., kada su u Zagrebu likvidirani osnivač Nacionala Ivo Pukanić i njegov bliski suradnik Niko Franjić. Balkanska mafija bila je spremna na sve da ukloni Pukanića, zato što ga je ocijenila kao najveću prijetnju svojim operacijama na prostoru bivše Jugoslavije. Jer on je bio upravo suprotna osoba od one kakvom su ga proglašavali hrvatski mediji. To što su udruženi balkanski mafijaši napravili ubivši ga tako bezobzirno, a spremajući se na još gore stvari ako prvi pokušaj ne uspije, demantiralo je sve te tobožnje hrvatske medijske znalce koji su blatili Pukanića. Nažalost, ubivši ga, mafija je pokazala što je on stvarno bio, najodlučniji borac protiv nje. Da je on bio takav kakvim su ga hrvatski mediji posljednjih godina njegova života prikazivali, mafijaški potrčko, obiteljski nasilnik, novinsko piskaralo, nitko za njegovo ubojstvo ne bi platio milijune eura. Samo nekoliko tjedana nakon ubojstva Ivane Hodak, Pukanić je s Franjićem raznesen u eksploziji ispred poslovne zgrade u Vlaškoj 40. Do posljednjih trenutaka života bavio se novinarstvom. Neposredno prije ubojstva u redakciji je birao fotografije za teme koje su trebale biti objavljene u sljedećem broju Nacionala, šalio se sa studenticama Visoke novinarske škole i spremao se otići u smiraj tog dana s njemu dragim Franjićem. Konac tog dana promijenio je mnoge živote u Hrvatskoj. I nakon nepunih sedam godina nakon Pukanićeve pogibije, njegovim je suradnicima i očevicima te tragedije izuzetno teško opisivati i prisjećati se što se u tim satima i danima užasa doista događalo. Ogromna količina šoka, nevjerice, bola, jecaja i traume među Pukanićevim prijateljima, suradnicima, članovima obitelji, danima se osjećala na svakom koraku. U takvom se ozračju počelo raditi na istrazi Pukanićeva ubojstva. Pukanićevi suradnici istodobno su izlazili ususret policiji koja je radila na slučaju i u takvim nevjerojatnim okolnostima pripremali sljedeći broj Nacionala. Odlučilo se napraviti broj potpuno posvećen Pukaniću i Franjiću, s dvostrukom crnom naslovnom stranicom. Jecalo se i na kolegiju kada su stariji urednici obrazlagali kakvi će se tekstovi pisati i kako bi trebali izgledati. Podrhtavale su usne i pucao je glas kada se o tomu govorilo. U redakciju su ubrzo tih dana počeli stizati i psiholozi kako bi zaposlenicima dali psihološku pomoć. Većem broju ljudi je istinski trebala, jer su tjednima bili traumatizirani. Neki su se fizički tresli, brojni su više puta padali u plač, a većina se tjednima kasnije trzala na svaki neočekivani šum ili naglo upaljeno svjetlo. Crni broj Nacionala koji se na tržištu pojavio 28. listopada 2008. napravljen je velikim naporima svih Pukanićevih kolega i suradnika, koji su usporedo s time dan ranije u dvorani Hypo centra u Zagrebu organizirali i komemoraciju za poginule i sudjelovali i u pripremi njihovih pogreba. Uz sve to, odgovarali su na upite stotina kolega novinara iz Hrvatske i iz inozemstva, koji su Pukanićevo ubojstvo pratili s velikim zanimanjem. Kako se na kraju ispostavilo, otkrića Nacionala o balkanskoj duhanskoj mafiji, o kojoj se godinama sustavno pisalo, na kraju su dovela do tragične pogibije osnivača Nacionala Ive Pukanića i njegova suradnika Nike Franjića. Protagonisti tog miljea Pukanića su više puta pokušavali potkupiti, a kad u tome nisu uspjeli, postao je metom koju je trebalo ušutkati ubojstvom. To su ubojstvo dužnosnici Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminala kategorizirali kao najsnažniji nasilni čin u povijesti samostalne Hrvatske. Poslije će se pokazati da ni to nije bilo dovoljno i da je trebalo uložiti dodatne napore da se Nacional pokuša trajno uništiti. Uslijedili su dodatni pokušaji podmićivanja, a potom i mutno preuzimanje novina s ciljem da se Nacional trajno ugasi. U tome se nakratko i uspjelo sredinom 2012., kada je 19. lipnja izašao 866. broj Nacionala. Do idućeg, 867. broja, trebalo je čekati dvije i pol godine, točnije do 9. prosinca 2014., kada je pod novom vlasničkom strukturom Nacional ponovo počeo izlaziti. Nacional se na tržište vratio kako bi nastavio provoditi istu uređivačku politiku zbog koje je godinama bio najutjecajniji politički tjednik u Hrvatskoj i vrlo brzo je zbog tema koje su se u njemu obrađivale opet oko Nacionala bilo dosta buke. Davor Šuker u prvom je broju „novoga” Nacionala dao intervju u trenutku kada je bio jedna od najtraženijih osoba u Hrvatskoj. Šuker je za Nacional govorio o svojim odnosima s najmoćnijim i najomraženijim čovjekom hrvatskog nogometa Zdravkom Mamićem, kao i s nekoć moćnim Željkom Širićem, korumpiranim dužnosnikom organizacije nogometnih sudaca. Ispričao je što misli o kritikama bivšeg predsjednika Republike Ive Josipovića na račun stanja u hrvatskom nogometu, a ispričao je i detalje razgovara s premijerom Zoranom Milanovićem te je otkrio zašto ga je premijer razočarao.

U IDUĆIH TRIDESETAK BROJEVA NACIONAL je nastavio otkrivati afere u političkom životu Hrvatske, a najviše kontroverzi izazvao je intervju koji je u 892. broju tjednika Nacional dao Josip Manolić. Bivši hrvatski premijer i bliski suradnik Franje Tuđmana ponukan čestim pozivima na zakon o lustraciji izjavio je za predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka da je u mladosti bio doušnik Udbe. Taj je intervju izazvao lavinu reakcija, a Karamarko je u idućem broju Nacionala najavio tužbu protiv Manolića, koju do danas još uvijek nije podnio. Otkriveni su ubrzo i dodatni svjedoci koji su potvrdili Manolićeve teze. Nacional je u broju od 3. ožujka 2015. prvi najavio i vjenčanje predsjednika HDZ-a s Anom Šarić. Ono o čemu je Nacional pisao početkom ožujka, dogodilo se već krajem svibnja kada su se Karamarko i Ana Šarić u tajnosti vjenčali u zagrebačkom naselju Siget.

Nacional je prvi počeo upozoravati i na sve izraženije pritiske oporbenog HDZ-a prema vodećim medijima, čiji su vlasnici, iz raznih razloga počeli provoditi dramatične pritiske prema novinarima koji su se o HDZ-u i njihovim čelnicima usuđivali kritički pisati. Nacional je otkrio i da je ministru financija Borisu Lalovcu na jednom sastanku prijetio predsjednik uprave jedne od tri vodeće hrvatske banke. Vrlo brzo ispostavit će se da je to bio predsjednik uprave PBZ-a Božo Prka, a te prijetnje je Lalovac prijavio državnom odvjetniku Dinku Cvitanu. Nacional je početkom svibnja ekskluzivno otkrio i da se visoke časnike Hrvatske vojske povezuje s ratnim zločinima na teritoriju Bosne i Hercegovine. Pod raznim istragama zbog sumnji u počinjenje ratnih zločina u BiH, našlo se najmanje 37 hrvatskih časnika predvođenih Antom Gotovinom. Početkom lipnja navode Nacionala potvrdio je i premijer Zoran Milanović koji je na sjednici Vlade izjavio da neće dopustiti političke optužnice iz Bosne i Hercegovine, što se može protumačiti kao direktna potvrda otkrića koje je nekoliko tjedana ranije iznio Nacional.

Tako izgleda kronologija prvih 900 brojeva Nacionala viđena iz redakcije, čiji su članovi svjesni da rade u listu koji i svojim otkrićima i autorskim prilozima svojih kolumnista često izaziva burne reakcije, kritike i osporavanja, jer i to je dio profesije.

NA STRANICAMA LISTA JAVLJALI SU SE BROJNI različiti autori, kroz redakciju su prošli i mnogi ljudi koji su značajno pridonijeli listu, a sad su u drugim sredinama na značajnim mjestima. Bilo je i unutrašnjih previranja. To je normalno, kao što je normalna i buka koja oko Nacionala stalno traje. Te će buke, osporavanja, javnih rasprava, s Nacionalom u središtu, biti i dalje, jer to ne može izbjeći nijedan medij – nigdje na svijetu, pa tako ni u Hrvatskoj – koji svojim radom želi energično utjecati na to da se u društvu počnu ubrzavati pozitivne promjene.

NACIONAL – 900 BROJEVA KOJI SU MIJENJALI HRVATSKU

SREĆKO JURDANA:

Tjednik Nacional obilježava 900 brojeva – poveća, okrugla cifra – stvorenih u potrazi za nezavisnim novinarstvom, što je u Hrvatskoj na neki način usporedivo s „potragom za izgubljenim vremenom“. Lokalna medijska scena velikim dijelom „prirodno“ funkcionira kao teatar za podilaženje raznim nosiocima društvene moći, i nastupati u tom teatru kao principijelno nezavisan akter, podosta je nalik na Sizifov posao. O. K. Svatko u životu ima svoju ulogu, uključujući i Sizifa. Nismo ovdje zato da kukamo, premda je u povijesti Nacionala bilo trenutaka u kojima je s razlogom dominirala velika žalost, pomiješana s bijesom. Ubojstvo Ive Pukanića, predsjednika uprave lista, i poslovnoga asistenta Nike Franjića, predstavljalo je vjerojatno najveći organizirani zločin u povijesti hrvatskih novina.

Njegove izvršitelje i naručitelje nije bilo briga hoće li uz Pukanića pobiti i cijelu redakciju. U jednom od scenarija ubojstva razmatrali su – prema policijskim podacima – i napad raketnim bacačem Armbrustom na bivšu zgradu lista. Uništenje Nacionala bilo je konačni cilj zavjere. Taj cilj ostvaren je dovođenjem iz Švicarske dvojice bavarskih odvjetnika-pokvarenjaka – oca i sina Seefrieda – koji su glumili nove vlasnike, a stvarni posao za koji su unajmljeni bio im je da Nacional maknu sa scene, u formi prirodnoga tržišnoga odumiranja. Radilo se o dugoročnoj programiranoj operaciji koja je započela Pukanićevim ubojstvom, i o kojoj hrvatska tajna služba nije imala pojma.

Ipak, Nacional se pokazuje kao ptica Fenix. Berislav Jelinić, vodeći istraživački novinar i (po godinama najmlađi) pripadnik staroga kruga Nacionala, pronašao je način da ga ponovno dovede na kioske. Tjednik je, dakle, iznova niknuo iz zavjereničkoga pepela, zajedno s moderno dizajniranim internetskim portalom koji je brzo postao jedan od vodećih na tržištu. Prekida kao da nije bilo; Nacional se čvrsto nadovezuje na svoje provjerene novinske korijene. Istraživačko novinarstvo u njegovom je temelju, i tijekom osam mjeseci izlaženja (u novoj seriji) otkrivao je – po staroj navadi – fenomene koji su izazvali maksimalnu društvenu pažnju. Razobličavao je ratne zločince koji glume borce za domovinu. Predočavao je falsificirane biografije istaknutih političara, koji tvrde da su bili nešto potpuno suprotno od onoga što su doista bili. Do njegovih stranica put su pronalazile informacije dostupne samo rijetkima.

Politika dobrim dijelom živi od prodaje mitova, a Nacional služi kao korektiv koji te mitove zamjenjuje činjenicama. U poplavi medijske trivijalnosti i servilnosti njegova fokusiranost na bitne stvari, na istinu, predstavlja iznimnu pojavu. Hrvatska publika već je to znala prepoznati, a zna i sad.