Željezara u Smederevu i njenih 5000 radnika po svakoj toni svojih proizvoda stvaraju gubitak od oko 130 dolara. Rad tog industrijskog giganta porezne obveznike u Srbiji košta više od 120 milijuna dolara godišnje, koliko se izdvaja iz državnog proračuna. Procjenjuje se da je minulih desetljeća 15 milijardi dolara iz džepova građana istopljeno u toj željezari. Unatoč tomu vlada u Srbiji odlučna je da održi željezaru, uz najavu da će sadašnja godišnja proizvodnja od 500.000 tona biti učetverostručena i dosegnuti vrijednost od 1,4 milijarde dolara.

 

Europske integracije stjerale su za zid srbijansku vladu koja više ne smije davati državnu pomoć industriji čelika pa je željezaru u Smederevu, o čijoj su sudbini često ovisili izbori, predala na upravljanje nizozemskoj tvrtki HPK Engineering

 

“Očekujem da će željezara postati profitabilna u roku od četiri mjeseca”, izjavio je srbijanski premijer Aleksandar Vučić, ali bi, uzmu li se u obzir ocjene mnogih ekonomskih stručnjaka, osnova takvog optimizma mogla biti, prije svega, njegova sklonost da daje neosnovana obećanja.

Korijeni smederevske željezare sežu u 1913. godinu, kad je bilo osnovano Srpsko akcionarsko rudarsko-topioničarsko industrijsko društvo (SARTID). To je dioničko društvo proizvodilo čelične konstrukcije za mostove i bavilo se popravcima vagona i brodova. Kapacitet je 1946. narastao na tada nevjerojatnih 100.000 tona godišnje. I sve ostale tadašnje jugoslavenske republike imale su svoje velike željezare (Jesenice u Sloveniji, Sisak u Hrvatskoj, Zenica u BiH, Nikšić u Crnoj Gori, Skopje u Makedoniji) pa je u svibnju 1964. položen kamen temeljac novog pogona u Smederevu s projektiranim godišnjim kapacitetom od 1,4 milijuna tona. Od tog trenutka željezara je kontroverzni projekt. Unatoč ulaganju od 3 milijarde (tadašnjih) dolara, gradnja je trajala godinama, uz ogromne troškove za dopremu sirovina.

Jer blizu Smedereva nema rudnika – ni ugljena, ni željezne rudače. Kad je UN 1992. Srbiji zbog rata u Bosni i Hercegovini uveo međunarodne sankcije, željezara je prestala topiti rudaču pa se, u skladu s porukom tadašnjeg šefa države Slobodana Miloševića da “sankcije ne mogu nauditi srpskoj privredi”, preusmjerila na uzgoj šampinjona u svojim ogromnim pogonima.

U prvoj berbi 1993. proizvedeno je 1,5 tona gljiva. Sljedeće godine potpisan je ugovor s izumiteljem Radišom Mikićem o proizvodnji “samohodnog skatea” – tajnovite sprave koja je trebala donijeti revoluciju u svijetu omladinskog sporta i zabave. Iste je godine u Smederevu aktiviran projekt “Gvozden” – prerada otpadaka od željeza u čelik, ali bez koksa. Ubrzo se od “Gvozdena” odustalo, jer je to, uz proizvodnju od samo 60.000 tona godišnje, bio i “najskuplji čelik na svijetu”.

Kontroverze su ostale i nakon svrgavanja Miloševića s vlasti. Željezara je 2003. bez natječaja prodana poznatoj američkoj kompaniji U.S. Steel za samo 23 milijuna dolara. Republika Srbija preuzela je obvezu da pokrije dotadašnje dugove željezare koji su, kako se tvrdilo, iznosili nevjerojatnih 1,7 milijardi dolara.

U Smederevu je U.S. Steel ostao devet godina, tijekom kojih je smederevska željezara bila najveći srbijanski izvoznik. Amerikanci su se 2012. povukli zbog prevelikih gubitaka. Profesorica Ekonomskog fakulteta u Beogradu Danica Popović tvrdi da je U.S. Steel tadašnjoj vlasti na čelu s predsjednikom Republike Borisom Tadićem ponudio 30 milijuna dolara za zatvaranje postrojenja i još 20 milijuna dolara za otpremnine radnicima, ali da je vlada u Beogradu odgovorila: “Nemojte još otići, još je malo do izbora.”

Početkom 2012. vlada je otkupila željezaru od Amerikanaca za jedan dolar i suočila se s teško rješivim problemom, koji je, usprkos obvezi da se pokrivaju godišnji gubici veći od 100 milijuna dolara, ponajprije politički, a tek potom ekonomski. Jer zatvaranje željezare ne znači gubitak izbornih glasova samo nešto više od 5000 njenih radnika, nego i još oko 15.000 obitelji čija je egzistencija povezana sa smederevskim industrijskim gigantom.

Foto: Aleksandar Vučić/Twitter

Taj je problem nakon Tadićeva odlaska s vlasti zatekao novi lider Aleksandar Vučić. Bivši ministar gospodarstva Saša Radulović tvrdi da ga je u siječnju 2014., kad je pokušao uvesti red u željezaru, Vučić zaustavio spriječivši donošenje zakona o stečaju i privatizaciji, zbog čega je otad na željezaru potraćeno više od 200 milijuna dolara.

Ali europske su integracije, što se tiče sudbine željezare, srbijansku vladu stjerale uza zid. Potpisavši Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju s Europskom unijom, vlada je prihvatila da od 1. veljače više nema državne pomoći za industriju čelika. Smanjenje troškova poduzeća u državnom vlasništvu obveza je Srbije i prema sporazumu s Međunarodnim monetarnim fondom.

Zato je vlada u prosincu raspisala tender za kupnju 80 posto vlasništva smederevske željezare, s tim što je Vučić otvoreno favorizirao američku kompaniju Esmark. I prije nego što je raspisan međunarodni tender, Vučić je izjavio: “Esmark je jedan od vjerodostojnih potencijalnih partnera s kojim ćemo definirati konačan status željezare.” A zatim i: “Srbija, ali i zaposlenici, voljeli bi kao kupca vidjeti Esmark.”

Zato nitko nije bio iznenađen kad je Esmark proglašen pobjednikom tendera, što je Vučić popratio riječima: “Vidimo se u željezari, osigurao sam izvanredan vatromet kakav još niste vidjeli.” Uslijedili su završni pregovori između vlade i Amerikanaca, čiji rezultat, međutim, nije bio obilježen neviđenim vatrometom.

Beograd je tražio da Esmark u Smederevu ostane najmanje pet godina i ne otpusti nijednog od više od 5000 radnika željezare, što su obveze kakve kupac, u okolnostima krize na tržištu čelika, nije htio prihvatiti. Amerikanci su htjeli podići kredit od 400 milijuna dolara, za koji bi jamčila srpska država, kao manjinski partner i suvlasnik željezare. Beograd pak to nije mogao prihvatiti, jer novca za jamstvo za kredit u proračunu nema, a i sporazum s EU zabranjuje bilo kakvu državnu pomoć industriji čelika. Tako su umjesto najavljene briljantne suradnje iz vlade stigle izjave da “postoji linija preko koje se ne ide, a to je nacionalni interes” i da “ne želimo biti rob Esmarka”. Ubrzo je Vučić izjavio da od prodaje nema ništa, jer “nismo dobili jamstva da će se sačuvati obrtni kapital i da neće biti potrošene sve sirovine, niti smo dobili financijska jamstva”. Vučić je najavio provedbu “Plana B” – raspisivanje javnog poziva za angažiranje inozemnog menedžerskog tima koji će voditi željezaru.

Odustajanje od posla s Amerikancima dobilo je novu dimenziju kad je Esmark priopćio da je sudu u Pennsylvaniji tužio slovačkog biznismena Petera Kamarasa zbog zloupotrebe povjerljivih informacija, nepoštene konkurencije, sabotaže, potkopavanja Esmarkova pokušaja da kupi smederevsku željezaru. U tužbi napisanoj na 38 stranica Amerikanci traže od Kamarasa da im plati odštetu od 100 milijuna dolara.

Pokazalo se da je Slovak, za kojeg je dotad u Srbiji malo tko znao, bio ključni član Esmarkova tima u pregovorima o privatizaciji smederevske željezare, ali Amerikanci tvrde da je, služeći se povjerljivim informacijama i kontaktirajući s članovima srbijanske vlade, poduzimao sve da do privatizacije ne dođe. Esmark tvrdi da je Kamaras vlasnik slovačke kompanije od koje je smederevska željezara godinama po nerazumno visokoj cijeni kupovala rudaču loše kvalitete.

Kamaras je znao da to neće moći nastaviti ako Esmark kupi željezaru u Smederevu pa je sabotirao cijeli posao. Nije mu odgovaralo da Smederevo kupuje kvalitetniju rudaču po znatno nižoj cijeni, zbog čega je skovao alternativni plan – da željezara ostane u vlasništvu srpske države, a on postane njen glavni direktor, tvrde Amerikanci. Vlada Srbije raspisala je natječaj i odlučila da smederevskom željezarom upravlja HPK Engineering iz Nizozemske. Čelni ljudi te kompanije nekadašnji su izvršni direktor U.S. Steela John Goodish i “glavni junak” Esmarkove tužbe Peter Kamaras.

Najavljeno je da će HPK Engineering uložiti 20 milijuna dolara u proizvodnju, ostati u Smederevu najmanje tri godine, u roku od devet mjeseci pokrenuti i drugu visoku peć, ne samo zadržati sve zaposlenike, nego im i odmah za 10 posto povećati plaće. Za Goodisha je odmah rečeno da “radi 24 sata dnevno i sedam dana u tjednu”. Osim njega u upravi željezare bit će još 24 stručnjaka, za koje će svakog mjeseca biti izdvajano ukupno 340.000 dolara.

Preostaje da se vidi kako će se sve to postići, osobito u okolnostima u kojima smederevski industrijski div, koji je uvijek bio na granici gubitaka i desetljećima dobivao državne dotacije, zbog pravila EU na koja je Srbija pristala, više ne može računati na financijsku pomoć države, nego samostalno mora opstati na tržištu.

Nakon potpisivanja ugovora s HPK Engineeringom Vučić je Goodisha i Kamarasa opisao kao “svjetske prvake u apsolutnoj kategoriji” i radnicima poručio: “Sad ste u sigurnim rukama. Ovu šansu ne smijemo propustiti, prionite na posao i pokažite da ovdje rade dobri, marljivi, pošteni i sposobni radnici. Živjela željezara!”

Ni jedna priča o smederevskoj željezari ne može biti kompletna bez spominjanja pokojnog jugoslavenskog predsjednika Josipa Broza Tita. Legenda kaže da je 1962., gledajući kroz prozor svog Plavog vlaka, Tito upitao tadašnjeg najistaknutijeg srpskog rukovodioca Aleksandra Rankovića po čemu je, osim po tvrđavi iz 15. stoljeća, poznato Smederevo, pokraj kojeg je vlak upravo prolazio. “Po željezu”, odgovorio je Ranković. “Po željezu? Pa onda ćemo tu napraviti željezaru”, zaključio je Tito. Nakon više od pet desetljeća ta priča sve manje zvuči kao vic.