Krajem prošloga tjedna Odsjek za filozofiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu organizirao je simpozij „Filozofija u potrazi za samom sobom“ u povodu 80. rođendana akademika i profesora emeritusa Branka Despota.

Akademik Branko Despot rođen je u Zagrebu 1942., diplomirao je filozofiju i grčki jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 1965., a doktorirao 1975. Nakon što je od 1968. do 1971. bio zaposlen kao asistent na Institutu za filozofiju u Zagrebu, izabran je za asistenta na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu 1971. Nastavu iz predmeta Povijest filozofije i Uvod u filozofiju na Odsjeku za filozofiju Filozofskoga fakulteta u Zagrebu izvodio je neprekidno punih 42 godine, od 1969./1970. do 2011./2012. Njegova su predavanja od samih početaka bila na glasu kao jedinstvena iskustva, dvorane u kojima je predavao bile su redovito dupkom pune, a pod njegovom brigom stasao je niz uglednih profesora i istraživača filozofije.

Neke od najpoznatijih knjiga Branka Despota su „Vidokrug apsoluta: prilog indiskutabilnoj diagnostici nihilizma“, „Logički fragmenti“, „Filozofski dnevnik (1978.-1982.)“, „Uvod u filozofiju“, „Sitnice“, „Filozofiranje?“, „Filozofija kao sistem?“, „Filozofija u Hrvatskoj od osnutka sveučilišta“ i „Filozofijom kroz nefilozofiju“. Osim toga, u posljednjih je osam godina, zaslugom Despotova bivšeg studenta i nakladnika izdavačkog poduzeća Demetra Dimitrija Savića, u Demetri objavljeno već 25 svezaka predavanja i seminara, što je samo dio sačuvanih predavanja koja je profesor Despot održao na studiju filozofije u razdoblju od 1969. do 2015. na Filozofskom fakultetu, ali i na drugim ustanovama i u drugim prigodama.

Kako je za Nacional rekao Igor Mikecin, predstojnik Katedre za povijest filozofije Odsjeka za filozofiju zagrebačkog Filozofskog fakulteta, svojim djelovanjem na Filozofskom fakultetu Despot je dao nemjerljiv doprinos razvoju i ugledu Odsjeka za filozofiju te je ostavio neizbrisiv trag u obrazovanju brojnih generacija studenata filozofije koji su pohađali njegova predavanja.

„Izniman je doprinos akademika Despota na području povijesti filozofije. Njegova istraživanja i izvorne interpretacije odnose se ponajprije na grčku filozofiju, zatim novovjeku filozofiju i napose klasičnu njemačku filozofiju, a od filozofije u drugoj polovici 19. i u 20. stoljeću posebno se bavio Nietzscheom, Heideggerom i Hartmannom. Zaseban dio svojih istraživanja posvetio je i filozofiji u Hrvatskoj nakon osnutka Sveučilišta u Zagrebu, točnije, od druge polovice 19. stoljeća do sredine 20. stoljeća. Izvorna misao akademika Despota najjasnije izlazi na vidjelo u djelima u kojima izlaže sam pojam filozofije i povijesti filozofije, zatim mogućnost uvoda u filozofiju i filozofije uopće, razliku između istinske i metafizičke filozofije, kao i između filozofije i znanosti, te u kojima ispituje položaj, mogućnost i zadaću filozofije s obzirom na filozofijski uvid u sadašnje razdoblje svjetske povijesti i nihilizam apsolutne slobode koji u njem vlada kroz znanstveno-tehničko-kibernetički sklop“, rekao je Igor Mikecin.

Svi sudionici simpozija bili su, kako je objasnio Igor Mikecin, studenti i slušatelji profesora Despota kojima je susret s njim bio i ostao od velikoga značenja za njihovo usmjerenje u daljnjem studiju filozofije i u samostalnim filozofijskim istraživanjima. Okupili su se kako bi odali poštovanje i iskazali zahvalnost profesoru Despotu na dragocjenim poticajima koje su od njega dobili, kao i na pomoći koju im je pružao u nastojanju da se uvedu u filozofiju i da se putem filozofije istinski obrazuju.

Branko Despot, koji je prije tri godine dao veliki intervju za Nacional, smatrao je da je bivanje profesorom filozofije nešto najviše što se s diplomom filozofije može raditi te nije volio da ga se naziva „filozofom“ ili, još gore, „posljednjim živućim hrvatskim filozofom“.

U tom intervjuu za Nacional rekao je da je predavao “iz glave”, što ne znači da je improvizirao.

“No zamislite situaciju da svakoga četvrtka, od 15 i 17 sati, morate dragomu napisati ljubavnu pjesmu. To je situacija profesora filozofije. Sjećanja na povremeno uspješno pjesnikovanje najljepša su sjećanja. No nije bilo dana, od samog početka 1969., a da me cijelim putem od kuće do faksa nije kopkalo to pitanje ‘čemu’ i dalje ‘kako’, ali prije svega je li to uopće moguće, predavati filozofiju? Naravno, ne odgovor, nego već samo razmatranje pitanja pretpostavlja nametnuti, ‘dati’, ‘tradirani’ predpojam sveučilišta i filozofije. U teroru te ‘tradicije’ pomisliti da je studirati i predavati filozofiju nemoguće, o tome se ni u ateističkom socijalizmu ni u elektroničko-informatičkom kurikulum-izmu nije moglo ni fantazirati. U nevolji-neprilici smisao sam pronalazio u strogom lučenju između onoga biti filozofom i biti profesorom filozofije. U bjelodanom odsustvu filozofije moglo bi se reći da je pravi profesor filozofije onaj koji podsjeća na ono što bi filozofija mogla i morala biti”, rekao je Despot za Nacional u studenome 2019.