Španjolski građanski rat, romantizirani krvavi sukob koji je među prvima snažno ideološki polarizirao svijet, za koji i danas Hrvatsku vežu povijesna iskustva, lansirao je emancipatorske ideje koje su važne i 80 godina nakon njegova izbijanja, smatraju povjesničari.

Na današnji je dan, 17. srpnja, vojska na čelu s generalom Joséom Sanjurjom pokušala izvesti državni udar protiv republikanske španjolske vlade. Njegov nasljednik Francisco Franco slomio je nakon tri godine zadnji otpor republikanske vlasti i ostao na čelu države do smrti 1975. godine, držeći Španjolsku u snažnoj izolaciji.

Povijesna uloga i pouka ŠGR-a

Povjesničar na Filozofskom fakultetu u Rijeci Vjeran Pavlaković kaže da Španjolski građanski rat (ŠGR) ostaje jedan od najromantiziranijih sukoba 20. stoljeća, te da zbog direktne uloge pisaca, umjetnika, novinara i drugih intelektualaca ima posebno mjesto u europskoj kolektivnoj memoriji kao borba između dvije suprotstavljene ideologije – komunizma i fašizma.

Stvarnost je, naravno, mnogo kompleksnija, ističe Pavlaković i pojašnjava da je rat bio izazvan polariziranom političkom situacijom u Španjolskoj i društveno-ekonomskim podjelama koje su uključivale rašireno siromaštvo među španjolskim seljacima, radikalizirane radnike, Katoličku crkvu s brojnim privilegijama, te vojsku s tradicijom rušenja civilne vlasti u vremenima krize.

Ono što je u početku bila samo španjolska kriza vlasti nakon što je vojska pokušala puč, uskoro je postao građanski rat i međunarodni sukob, uz intervenciju Sovjetskog Saveza na jednoj strani te Italije i Njemačke na drugoj strani, kaže Pavlaković.

Nakon 80 godina ŠGR šalje pouke da u duboko podijeljenim društvima nužno moramo zadržati zakone i omogućiti otvoreni dijalog kako bismo spriječili eskalaciju u oružane sukobe. Također, nužan je međunarodni odgovor u smislu osuđivanja nasilnih državnih udara na demokratski izabranu vlast, tumači Pavlaković i dodaje da posljednji sukobi u Siriji i Ukrajini pokazuju da te lekcije, nažalost, nisu u potpunosti naučene. Nadalje, jedna od tekovina ŠGR-a jest da su mediji i propaganda, regrutacija međunarodnih boraca (npr. borci ISIL-a) i intervencije velikih sila u građanskim ratovima i danas relevantne i opipljive društvene pojave, kaže on.

Prostor za sraz Staljina, Hitlera i Mussolinija

Objašnjavajući strane u sukobu, Pavlaković kaže da je na jednoj strani bila demokratski izabrana vlada Popularne fronte, tzv. republikanci, koja se sastojala od različitih ljevičarskih snaga, među kojima su bili snažni anarhosindikalisti, i Komunističke partije koja je dobila na snazi tek kad su zapadne demokracije odbile dati pomoć, pa je Staljin ”uskočio” s oružjem, volonterima i agentima NKVD-a.

Druga strana, nacionalisti predvođeni generalom Franciscom Francom, također je bila heterogena koalicija monarhista, fašista, pripadnika vojske i bogatih zemljovlasnika pod zajedničkim pokroviteljstvom Katoličke crkve. U vrijeme rata, mnogi promatrači očekivali su da će sukob u Španjolskoj biti okidač za novi rat u Europi, što se na kraju nije dogodilo. Iako su slabost i nemoć zapadnih demokracija u obrani demokratske španjolske vlade dali ”zeleno svjetlo” Hitleru i Mussoliniju za hrabriju agresiju u Africi i Europi, što je izravno stvorilo uvjete za Drugi svjetski rat, ovaj sukob je također omogućio i međunarodnu podršku za snažnu antifašističku koaliciju, kaže Pavlaković.

Nasljeđe sukoba

Podjele koje je stvorio ŠGR i danas su vidljive u španjolskoj politici. Dvije glavne političke stranke, Narodna stranka (PP) i Španjolska socijalistička radnička stranka (PSOE), nasljednici su Francovog režima i socijalista iz Republikanske ere. Posljednjih godina pojavile su se neke nove stranke kao rezultat dramatične ekonomske krize i kao odgovor dominantnim strankama, ali u svakom slučaju podjele u političkom spektru i dalje se temelje na onima iz vremena građanskog rata, kaže Pavlaković.

Nakon Francove smrti 1975. godine, i PP i PSOE su dogovorile Pakt o zaboravu, koji je omogućio Španjolskoj da ojača demokratske institucije prije nego se suoče s teškim pitanjima iz prošlosti. Nakon 2000., nasljeđe rata ponovno je ušlo u političku arenu, pogotovo po pitanjima ekshumacije žrtava Francovog terora i izbacivanja simbola diktature iz javnih prostora, što je regulirano Zakonom o povijesnom sjećanju iz 2007. godine.

Pavlaković dodaje da su aspiracije Baskijaca i Katalonaca u smislu veće autonomije odnosno nezavisnosti također povezane sa ŠGR-om, jer to su regije koje su najviše podupirale republikance i koje su najviše stradale pod Francovim režimom nakon 1939. godine.

Žrtve i komemoracije

Iako polemike o ratu i žrtvama rata i dalje traju, španjolska demokracija omogućila je otvorenu raspravu o tim temama, kaže Pavlaković i dodaje da postoje mnogi instituti, znanstvenici, istraživači i memorijalni prostori koji su posvećeni ŠGR-u, ali da ne postoji centralni povijesni muzej o ratu, što pak ukazuje na težinu pronalaska konsenzusa oko službenog narativa sukoba.

Povjesničari naravno imaju važnu ulogu u istraživanju i propitivanju mitova prošlosti, i makar postoje određene rasprave, smatram da je sve ipak na jednoj profesionalnoj razini, za razliku od Hrvatske, gdje rasprave često postaju osobne ili pretjerano ideološke, kaže Pavlaković.

Ekshumacija žrtava Francovog terora pokazala se teškom zadaćom, ne samo zbog financijskih zahtjeva, nego i zbog pravnih prepreka oko iskapanja tijela u masovnim grobnicama ratnih i poslijeratnih zbivanja. Postoje mnogi novi spomenici po cijeloj Španjolskoj koji su podignuti u čast onima koji su se borili na strani republikanaca, uključujući članove Internacionalnih brigada.

Hrvati i Španjolski građanski rat

Vjeran Pavlaković, koji je doktorirao na Sveučilištu Washington s temom hrvatskih političkih podjela u vezi ŠGR-a, kaže da su se Hrvati i Hrvatice, zajedno s volonterima iz više od 50 zemalja, borili na strani republikanaca. Većina ih je bila u Internacionalnim brigadama koje je organizirala Kominterna. Njihov broj je teško utvrditi zbog velikog broja ilegalnih odlazaka u Španjolsku, ali prema podacima Udruženja jugoslavenskih dobrovoljaca španjolske republikanske vojske, otprilike polovica od ukupno 1700 jugoslavenskih boraca bila je iz Hrvatske.

Mnogi od ovih volontera radili su u zapadnoj Europi gdje ih je regrutirala Komunistička partija Jugoslavije. KPJ je poslala Milana Gorkića i Josipa Broza Tita u Pariz s ciljem koordinacije prijevoza volontera u Španjolsku. Nekoliko stotina veterana Internacionalnih brigada koji su preživjeli rat vratili su se u Hrvatsku i druge dijelove okupirane Jugoslavije. Oni su imali vrlo važnu ulogu u organizaciji partizanskih odreda 1941., pogotovo na prostoru NDH, kao npr. Robert Domani, Marko Orešković i Ivan Gošnjak, kaže Pavlaković.

Međutim, i mnogi desno orijentirani intelektualci i novinari, povezani s hrvatskom Katoličkom crkvom, raspravljali su i pisali o ŠGR-u, te izražavali podršku Francu, kao i intervenciji Njemačke i Italije. Nekoliko pojedinaca iz Hrvatske se i borilo na strani nacionalista, ali nisu postojale organizirane jedinice kao u slučaju republikanaca.

Do 1991. u Hrvatskoj su se „španski dobrovoljci“ komemorirali, ali nakon toga je to prestalo, uglavnom zbog promjene odnosa prema antifašizmu tijekom i nakon Domovinskog rata. U Srbiji je sjećanje na rat i jugoslavenske veterane održano zbog rada organizacija koje su odlučile očuvati to nasljeđe.

Sličnosti između španjolske i hrvatske povijesti

Postoje mnoge sličnost između Španjolske i Hrvatske 1930-tih, pogotovo u pogledu društveno-ekonomskih struktura, poput velikog broja seljaka i uloge Katoličke crkve u društvu. Također, velika sličnost je i kod tzv. nacionalnog pitanja. Kao među Kataloncima i Baskima, tako je i među Hrvatima bila snažna želja za nezavisnost.

Dijelili smo također i ideološke podjele nastale sredinom 20. stoljeća, a koje se nastavljaju i danas u obje zemlje. Postoje paralele i u načinu na koji su se Francovi i Titovi režimi odnosili prema pobjednicima i poraženima nakon ratova. Oboje su gradili spomenike pobjednicima, a oni koji su bili na ”pogrešnim stranama”, bilo republikanci u Španjolskoj ili domobrani i ustaše u Hrvatskoj, nisu imali mogućnost imati niti nadgrobne spomenike, pa su tisuće ostali zakopani u neoznačenim masovnim grobnicama.

Danas se Španjolska i Hrvatska i dalje nose s traumama, iako smatram da je problem puno politiziraniji u Hrvatskoj, pogotovo nakon što je Domovinski rat uspostavio još jedan sloj ratnih sjećanja, koji definitivno utječu na način prisjećanja na Drugi svjetski rat, kaže Pavlaković.

Slika Španjolskog građanskog rata u Hrvatskoj danas

U mnogim krajevima svijeta, od Sjedinjenih Američkih Država do zapadne Europe, ovaj sukob ostaje simbol izgubljene plemenite bitke i ima ulogu inspiriranja mlađih generacija, pogotovo u anarhističkim krugovima, kaže Pavlaković i dodaje da u Hrvatskoj danas više ne postoji mnogo svijesti o ŠGR-u. U Hrvatskoj i drugim dijelovima bivše Jugoslavije, narativ o španjolskim borcima usko je bio povezan s narativom o partizanima, pa je nakon pada komunizma ta povijesna epizoda pala u zaborav, kaže.

Međutim, smatram da su mnoge emancipatorske ideje koje su proizašle iz ŠGR-a – međunarodna solidarnost, borba za socijalnu pravdu i antifašizam – još uvijek važne i danas, pogotovo u Hrvatskoj, zaključio je Pavlaković.