Zagrebačko kazalište mladih ove sezone obilježava velikih 75 godina od osnutka, a njegovo značenje za Zagreb i hrvatsku kulturu od iznimnog je značaja. Osnovano je 29. ožujka 1948. kao Pionirsko kazalište, zatim je dobilo naziv Zagrebačko pionirsko kazalište, da bi današnje ime Zagrebačko kazalište mladih dobilo 1967. godine, a stalna borba za izvedbeni prostor završena je tek 1987. otvorenjem Omladinskog kulturnog centra s uređenim dvoranama Istra i Janje, gdje se ZKM trajno nastanio.

Prva ravnateljica Božena Begović i njezini suradnici usmjeravali su ZKM prema postizanju odgojnih, ali i estetskih ciljeva, a prva premijera Pionirskog kazališta bila je 30. lipnja 1948. – ‘’Pioniri na ljetovanju’’ prema tekstu Božene Begović. Kazališni profesionalci u odgojni su i pedagoški rad s djecom uključili glumce i profesionalce iz drugih kazališta, među kojima su bili i Fabijan Šovagović, Sven Lasta, Semka Sokolović, Izet Hajdarhodžić, Pero Kvrgić, Josip Marotti i ostala velika glumačka imena, a takav se rad nastavio sve do danas kad oko 1300 polaznika dramskog, plesnog i lutkarskog studija u sklopu Učilišta barem jednom godišnje radi s profesionalcima.

Nacional je o važnoj obljetnici i načinu obilježavanja 75 godina rada ZKM-a razgovarao s ravnateljicom Snježanom Abramović Milković, glumcem Pjerom Meničaninom koji je trenutačno član ansambla s najdužim stažem u ZKM-u te s voditeljicama svih triju studija Učilišta – Grozdanom Lajić Horvat iz Dramskog studija, Marijom Bitunjac iz Plesnog te Natalie Murat Dean iz Lutkarskog studija Učilišta ZKM-a.

Kako kaže ravnateljica Snježana Abramović Milković, rođendan ZKM-a spojili su s događanjem Artupunktura, programom Turističke zajednice:

„Prijavili smo se s našim Glazbenim atrijem 18. listopada i ujedno ćemo predstavu ‘Halo, halo, ovdje Radio Zagreb’ ponuditi besplatno našoj publici. Ta predstava govori o osnivačici ZKM-a Boženi Begović, o tome kako se ona borila za prostor i kako se taj prostor otvorio tek za vrijeme Univerzijade 1987. To je idealna prilika za sve bivše i buduće ZKM-ovce da se družimo i podsjetimo što nam je ZKM značio i što nam znači danas. Ovu smo obljetnicu osmislili kao izložbenu šetnju, gdje će se kroz radiofonsko slušanje na različitim lokacijama u kazalištu proći kroz izvedbenu povijest ZKM-a, s 12 predstava koje su obilježile naše kazalište, a tulum ćemo završiti koncertom. Tih 75 godina je ogromna brojka. Mi smo za 70 godina radili monografiju, urednik je bio Hrvoje Ivanković, i danas kad se sjetim svih tih predstava, ali i toga kako se ZKM transformirao, kako se uvijek borio za vlastiti prostor od Božene Begović pa nadalje, kao i nedavno preminuli nekadašnji umjetnički ravnatelj ZKM-a Vjeran Zuppa, kako se i danas borimo za taj prostor s obzirom na broj ugostiteljskih objekata koji raste i ulaze u prostor bivšeg Omladinskog kulturnog centra, pa je to centar ugostiteljstva, a ne centar kulture. Tada vidite što se sve događa kroz povijest, ali je ZKM prerastao u vrlo ozbiljnu kulturnu instituciju. Nadam se da sam i ja dala svoj obol toj priči, ali to je timski rad. Zaposleno je 79 ljudi, nije jednostavan proces sve to držati pod kontrolom, ali publika nas voli.“

Snježana Abramović Milković, ravnateljica ZKM-a (treća slijeva) i pedagoginje u Učilištu ZKM-a: Grozdana Lajić Horvat iz Dramskog studija, Natalie Murat Dean iz Lutkarskog studija i Marija Bitunjac iz Plesnog studija. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Ravnateljica kaže da Zagrebačko kazalište mladih ima fantastičan ansambl koji je konstantno na visokoj kvaliteti. Među njima postoji zajedništvo, nema velikih i malih uloga, međusobno se poštuju, a tu su i djeca iz Učilišta:

„To je važno zbog razvoja buduće publike, jer ne samo da oni sudjeluju u našim tečajevima, radionicama, već oni besplatno mogu gledati naše predstave, te na taj način postanu ljubitelji kazališne umjetnosti, plesa, lutkarstva. To puno znači jer ako znate da godišnje kroz naše studije prođe 1300 djece, to znači da ostavljamo trag.“

A jedan od članova glumačkog ansambla Zagrebačkog kazališta mladih je i Pjer Meničanin, koji je trenutačno glumac s najdužim stažem u tom kazalištu. Zaposlen je od 1990., ali je od kraja 1988. igrao Vraga u predstavi ‘’Postolar i vrag’’ Luke Paljetka u režiji Kreše Dolenčića. Kako kaže, Dolenčić ga je i ‘’dovukao’’ u ZKM s četvrte godine Akademije:

„Moram priznati da je moj dolazak bio stihijski, čekao sam prvu priliku za ‘uhljebljenje’. Kasnije sam shvatio da sam imao sreće i slučajno ‘pogodio’ kazalište po svojoj mjeri. Od 64 uloge koje sam ostvario u ZKM-u teško je izdvojiti jednu. Ako baš moram onda je to uloga psa Ljudevita, 1998. u antologijskoj predstavi ‘Č. P. G. A.’ u režiji Renea Medvešeka i scenografiji koju je ispunio najbolji rekviziter na svijetu, Toni Andrijanić.“

ZKM je, kaže, polovica njegova života. Druga polovica su obitelj, prijatelji, planinarenje, vrtlarenje… Nije bio član ‘’podmlatka’’ ZKM-a jer je Karlovčanin, ali i tamo je u Zorin-domu, tvrdi, postojala svojevrsna podružnica Učilišta koju je pohađao od gimnazijskih dana:

„Učilište Zekaema je fenomen koji treba pažljivo čuvati i zalijevati. A bez Zekaema bi Zagreb i hrvatska kultura bile kudikamo siromašnije i zakinute za nebrojene besmrtne predstave. Naša ogromna scena od 320 četvornih metara pružila je utočište ne samo predstavama našeg ansambla, nego i brojnim izvedbama Učilišta, kao i mnogim gostovanjima kvalitetnih predstava iz cijelog svijeta. Zaštitni je znak Zekaema uvođenje novih tekstova, mladih redatelja i tema koje se vjerojatno ne bi oživotvorile u drugim institucionalnim teatrima, a zajedno s Učilištem ostavlja i ostavljat će neizbrisiv trag u hrvatskom kazalištu. Budući da sam više na sceni nego u gledalištu, često nisam niti svjestan dubokog traga koji svi zajedno ostavljamo. Sada, kad sam već blizu mirovine, ponekad očajavam što je sve tako brzo prošlo, ali kad se prisjetim detalja, zaključim da ništa ne bih mijenjao, niti partnere, ni ravnatelje, ni redatelje. Svaka predstava je neponovljivo iskustvo u kojem uvijek naučiš nešto novo. Nisam iscrpio sve što imam za reći na sceni i nadam se da ću do kraja svoje glumačke karijere odigrati još pokoju zapaženu rolu.“

Pjer Meničanin u ‘Dobro je dok umiremo po redu’ za koju je dobio Nagradu hrvatskog glumišta 2020.. FOTO: Marko Ercegović

Učilište Zagrebačkog kazališta mladih od početka, od prije 75 godina, neraskidivo je povezano sa ZKM-om. Kako kaže ravnateljica ZKM-a, postoji program Profesionalci za djecu, kada kazališni profesionalci rade s djecom glumcima. Takva je bila predstava ‘’Junaci Pavlove ulice’’ koju su radili za 70 godina ZKM-a:

„Zatim postoji i program Djeca za djecu, kad najistaknutije produkcije ‘prerastu’ u mini predstavu Učilišta koja se reprizira i igra po festivalima za djecu i festivalima amaterskih družina i mogu vam reći da dobivaju velik broj nagrada. A imamo i spoj velikih i malih, kad profesionalci i djeca igraju, kao u predstavi ‘Mi i oni’ koja govori o školstvu odnosno trokutu roditelj-učitelj-dijete. Za godinu dana će Mario Mirković i Ivan Đuričić raditi remake legendarne predstave, mjuzikla ‘Na koga se uvrglo ovo dijete?’, s članovima Učilišta, jer je prošlo 40 godina od premijere. Najponosnija sam kad vidim repertoar, kad gledam kakve predstave radimo, sve ih beskrajno volim. To ostaje zapisano u povijesti, koliko god svi ti procesi stvaranja budu teški. Na kraju ostaje dobra predstava i publika koja se vraća i koja nakon ne znam koliko godina dođe u ZKM i gledatelji vam kažu da je predstava bila odlična. To kad ostavite trag na nekoga iz gledališta, to pruža neizmjerno zadovoljstvo.“

Snježana Abramović Milković kaže da ZKM ima različite smjernice. Izvode, kaže, hrvatske pisce, to je važno:

„Hrvatski pisci i autorski projekti, kad kroz rad na tekstu i s glumcima nastaje predstava, to je sjajno, bez obzira na to rade li se klasici ili suvremena djela. Osobno, ja jako volim eksperimentirati tako da ćemo se ove godine baviti mladima. Saša Božić i Ksenija Zec radit će projekt o izazovima s kojima se bori mlada generacija, vraća se Arpad Schilling, Borut Šeparović također, radit ćemo i s Matijom Ferlinom. Vraćamo se autorskom teatru, ali nećemo zapustiti niti dramski tekst jer naša publika to voli. Treba pomoći mladim autorima, ako ništa drugo prije pet godina smo uveli program ‘Čitanje Držića’ koji rade mladi redatelji. Kućni dramaturg Tomislav Zajec svoje studente pokušava spojiti s kazališnim procesom i onda su oni asistenti redateljima u našim predstavama, a on isto tako mentorira mlade pisce koji stvaraju ili su napisali tekst koji onda javno čitamo s glumcima. Uskoro imamo čitanje teksta Ivora Martinića u nastajanju, on piše za ZKM prvi put nakon ‘Dobro je dok umiremo po redu’ u rujnu 2019.“

‘Pioniri na ljetovanju’ iz lipnja 1948., redateljica Božena Begović, prva predstava novoosnovanog Pionirskog kazališta (PIK). FOTO: Arhiva ZKM-a

Grozdana Lajić Horvat, pedagoginja u Dramskom studiju Učilišta ZKM-a od 1988. do 2000. i sama je pohađala dramske studije Kazališta Mala scena i Učilišta ZKM-a pod vodstvom Zvjezdane Ladike. U okviru dramskog studija Učilišta realizirala je brojne produkcije i predstave s kojima je gostovala u zemlji i inozemstvu te različite dramsko-pedagoške aktivnosti. Primjerice, s Damirom Miholićem osmislila je večeri improvizacijskog kazališta Improvi/mi/zacije, a mjuzikl koji je ona radila u Učilištu – ‘Zabranjena vrata’ – na 47. festivalu hrvatskih kazališnih amatera dobio je nagradu za najbolju predstavu te je izveden više od sto puta.

Marija Bitunjac, pedagoginja Plesnog studija Učilišta ZKM-a, završila je Školu za klasični balet, a diplomirala je predškolski odgoj na Učiteljskom fakultetu. Bila je članica baletnog ansambla HNK u Zagrebu, a 2007. počela je raditi kao plesna pedagoginja i koreografkinja u Učilištu ZKM-a. Kao polaznica plesnog studija Učilišta ZKM-a nastupala je u ZKM-ovim predstavama, a s predstavama plesnog studija Učilišta ZKM-a gostovala je u Hrvatskoj i inozemstvu.

Natalie Murat Dean 2000. diplomirala je filozofiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te upisala studij teatrologije. U srednjoj školi polazila je dramski studio ZKM-a Zvjezdane Ladike, a kao studentica uključila se u rad lutkarskog studija Krune Tarle. Sudjelovala je u svim projektima lutkarskog studija i grupe Fasade te izvodila u predstavama koje su gostovale na brojnim domaćim i inozemnim festivalima. Od 1995. je lutkarska pedagoginja u ZKM-u, s polaznicima studija kreirala je mnoge predstave, napravila je lutkarski film te s predstavama nastupila u okviru programa Mladi lutkari na PIF-u.

Kako kaže Marija Bitunjac, svi studiji Učilišta rade po istom principu:

„Imamo grupe s predškolskom djecom pa sve do studentske dobi. Mi u plesnom studiju imamo 20-ak grupa i radimo uz korepeticiju, odnosno uz glazbenu pratnju. Troje je stalno zaposlenih pedagoga – Iva Naumov, Ida Janković i ja – a imamo i dvije honorarke, Saru Pasarić i Bernardu Pešu. S djecom predškolske i rane školske dobi radimo kroz vođene improvizacije, a na kraju godine imamo produkcije, koreografije. U ZKM-u nema audicije, svako dijete koje dođe to i želi, to je neformalno plesno obrazovanje.“

Grozdana Lajić Horvat kaže da je Dramski studio Učilišta najstariji i daleko najbrojniji. Kod njih je trenutačno upisano čak više od 800 djece podijeljene u 50 dramskih grupa:

„To je jako velik broj djece i mi smo jedinstvena institucija u svijetu po toj vrsti djelatnosti, dakle da jedno profesionalno gradsko kazalište ima i pedagošku djelatnost u tolikom obimu. S tih 800 djece radi 11 dramskih pedagoga, od toga su četiri stalno zaposlene pedagoginje – Jadranka Korda Krušlin, Kristina Jakšić Balaž, Iva Milley i ja – a s nama surađuju i Danijela Šolčić, Denis Bosak, Irena Kolar Vudrag, Marija Šorša, Matija di Giorgio, Vera Piščević i Veronika Mach.

Ono što je specifično za našu vrstu djelatnosti jest to da kad se djeca upišu, ona kod nas ostaju desetak, 12 godina. U svijetu se, kad postoje dramske, plesne ili lutkarske grupe pri profesionalnim kazalištima, obično radi o periodičkim projektima ili radionicama koje traju nekoliko mjeseci. Privilegija je imati takvu vrstu kreativne djelatnosti unutar jedne profesionalne institucije, sa svim blagodatima koje ona pruža – prostorom, rekvizitom, kostimima, rasvjetom. Ono što je zanimljivo jest da su gotovo svi pedagozi po studijima Učilišta bili jednom polaznici, tako da smo sami to iskusili i svi pamtimo kako smo bili fizički i emotivno vezani za ZKM, pa je to ono što mi prenosimo našim polaznicima. ZKM je nastao iz Pionirskog kazališta i primarna je djelatnost bila s djecom koja su igrala s profesionalnim glumcima. Tijekom vremena to se zbog obima aktivnosti profesionalnog ansambla malo promijenilo, ali bar jednom godišnje naši polaznici naprave neki projekt s profesionalnim glumcima.“

‘Pinocchio’ iz 1966. redatelja Joška Juvančića, prva predstava koju je u Zagrebačkom pionirskom kazalištu (ZPK) napravio profesionalni redatelj. FOTO: Arhiva ZKM-a

Jako puno polaznika Učilišta postanu profesionalni izvođači, bilo da je riječ o dramskom, lutkarskom ili plesnom studiju. Ili su dio ansambla, ili su režirali, ili su plesači. Međusobno su jako povezani, druže se cijeli život.

Natalie Murat Dean kaže da je Lutkarski studio najmanji i najekskluzivniji, ali takav je i odnos lutkarstva u odnosu na dramski i plesni rad. Imaju stotinjak polaznika u deset grupa:

„Rad je specifičan, rekla bih čak i individualan, i imamo skupine djece od predškolaraca do studenata. Kako mi s tom djecom rastemo i razvijamo ih, tako razvijamo i odnose u kojima su oni kasnije uvijek ili naši suradnici, radimo u kazalištu, na filmu, oni ovaj prostor osjećaju svojim. Sjećam se priče jedne naše filmske redateljice koja mi je rekla da je, kad je upisala filmsku režiju na Akademiji, znala doći u Učilište, sjediti u hodniku, zato što joj je taj prostor sinonim za kreaciju, taj joj je prostor stvarao podlogu gdje je ona mogla kasnije lakše rješavati neke zadatke. Osim mene, u Lutkarskom studiju radi i Dragica Pehar, a studio postoji od 1993. kad ga je osnovala Kruna Tarle.“

Kako se mijenjaju vremena tako se mijenja i rad s djecom. Pedagozi se usavršavaju, a djeca su danas njihovi suradnici, kaže Grozdana Lajić Horvat:

„Sjećam se kad sam počela dolaziti kod Zvjezdane Ladike, u to vrijeme radili smo na čvrstim tekstovima. Međutim, kako smo mi kazalište mladih, ne samo mladih ljudi nego i mladih estetika, odjek smo repertoara profesionalnog kazališta. Stvaralački rad s djecom Učilišta crpi teme iz svakog dana, iz dokumentarnog, iz nečega što djeca poznaju, o čemu razmišljaju, zbog čega se mijenjaju. Te teme inkorporiramo u naš rad.“

Marija Bitunjac dodaje da se pristup pedagogije promijenio. Nešto što je djeci prije više godina bilo zanimljivo danas više nije ili jest ako im se predstavi na drugačiji način. Pedagozi rade u grupi i poistovjećuju se s njima, radimo zajedno s njima, kaže Marija Bitunjac. To je ideja zajedničkog rada, nema nametanja, nema dobrog ili lošeg. Oni na taj način osjećaju veliku slobodu i zato to kasnije povezuju s kreativnošću.

Natalie Murat Dean to smatra ljepotom njihova posla, za razliku od škole. Kaže da imaju neki zadani plan i program, ali ga u svakom trenutku mogu promijeniti i prilagoditi njima:

„Ta sloboda je upravo razlog zašto taj prostor kazališta djeca osjećaju tako bliskim. Nema pogrešnih odgovora i tu nastaje proces učenja. Nikad za neku ideju nećemo reći ‘ne može’, svatko taj proces osjeća na drugačiji način i za to dobije priliku iskazati se i izraziti se. Ponekad bi bilo lakše držati se neke recepture, ali često to nije tako. Mi smo i dramaturzi, i redatelji, i pedagozi i psiholozi, scenografi i kostimografi, ton majstori, biramo glazbu, radimo sve. I oni s nama. Naše zanimanje uključuje širok spektar znanja i vještina. Kad se radi profesionalna predstava sve je podijeljeno, a mi smo sve to.“

Svaka grupa, kaže Grozdana Lajić Horvat, na kraju sezone predstavi svoju produkciju, tako da ih ima 70-ak. Javni nastup je sastavni dio toga rada, jer to bi bilo kao da dijete trenira nogomet i nikad ne odigra utakmicu. Unutar tih završnih produkcija rade predstave koje se rade s profesionalcima. Različiti su načini na koji se biraju djeca za te projekte: ili putem javnih audicija, zatim za neke predstave važna je dob, za neke treba biti i plesno i dramski potkovan pa traže djecu koja su polaznici obaju studija.

Kako kaže Grozdana Lajić Horvat, danas je moderno govoriti da je važan razvoj publike. Učilište publiku razvija 75 godina. Publika se razvija na način da su oni protagonisti kazališnog procesa, jer onda će oni na drugačiji način i gledati proces.