DRŽAVNO ODVJETNIŠTVO OGORČENO JE ZBOG TRETMANA KRUNSKOG SVJEDOKA TOMISLAVA MARJANOVIĆA KOJEM JE VEĆ DVA PUTA USKRAĆENO POMILOVANJE, A SAD GA OPET TRAŽI

Tomislav Marjanović, krunski svjedok na suđenju izvršiteljima i organizatorima ubojstva Ive Pukanića i Nike Franjića, podnio je koncem srpnja svoj treći zahtjev za pomilovanje, doznao je Nacional od upućenih pravosudnih izvora. Marjanović je pomilovanje zatražio od predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović.

U četiri sudska postupka Marjanović je osuđen na pet godina i jedanaest mjeseci zatvora jer je u četiri navrata od rujna do prosinca 2003. raspačavao isti snop krivotvorenih novčanica. U jesen 2010. osuđen je na godinu dana i tri mjeseca zatvora jer je oštetio policijsko vozilo i zaprijetio policajcima koji su ga čuvali, a sudilo mu se ranije i zbog drugih kaznenih djela. Ukupno je osuđen na devet i pol godina zatvora.

U Državnom odvjetništvu smatraju da bi Marjanović, unatoč tome što je činio kaznena djela, zbog svoje uloge u slučaju atentata na Ivu Pukanića trebao biti pomilovan. Izvor blizak Državnom odvjetništvu tvrdi da za to postoji više razloga. Navodi da se Marjanoviću nije trebalo četiri puta suditi za jedno produženo kazneno djelo te da je on u toj situaciji bio žrtva vlastitih odvjetnika. Isti izvor ogorčen je zato što se djelatnici policije nisu drugačije ponijeli prema Marjanoviću, iako ih je on napao, upravo zato što se radilo o ključnom svjedoku u slučaju koji je okarakteriziran kao najnasilniji čin od nastanka neovisne hrvatske države.

Marjanovićevu zahtjevu za pomilovanje dva puta nije udovoljeno. Drugi put tadašnji predsjednik Ivo Josipović odbio je potpisati taj zahtjev, iako su trojica članova komisije za pomilovanja glasovala za, a dvojica protiv pomilovanja. U svom trećem zahtjevu Marjanović je naveo da je kao krunski svjedok u slučaju atentata na Ivu Pukanića, ispunio svoje obveze iz izjave dane pred Uskokom da će u kaznenom postupku iskazivati istinu, iako je bio svjestan da time može sebe i svoje bližnje izložiti teškoj sramoti, materijalnoj šteti i kaznenom progonu. Marjanović je naveo da je svjedočio istinito, što je u dva navrata potvrdio i Vrhovni sud, koji je potvrdio presudu Županijskog suda koja se u bitnom temeljila na njegovu iskazu.

U ZAHTJEVU ZA POMILOVANJE TOMISLAV MARJANOVIĆ je, među ostalim, napisao: “… sudovi su moj iskaz ocijenili vjerodostojnim u bitnim dijelovima jer je bio potkrijepljen i drugim dokazima. Svakako sam svojim iskazom značajno olakšao sudu dokazivanje u tom kaznenom postupku. Odlučio sam svjedočiti, iako sam sebe time izložio velikoj opasnosti po svoj život, jer sam nakon sklapanja braka 20. siječnja 2007. i rođenja kćeri Lare 23. kolovoza 2008. te smrti oca Josipa 5. listopada 2008., odlučio u potpunosti promijeniti dotadašnji način života. Pri svojoj namjeri o promjeni načina života ostajem i nadalje iako se već preko pet godina nalazim na izdržavanju kazne po posebnim uvjetima, u izolaciji od ostalih zatvorenika, dakle doslovce u samici. Moja nepokretna majka Ruža Marjanović nalazi se u Domu za starije osobe u Udbini, a ja kao jedini sin u zakonskoj sam obvezi da se o njoj brinem. Zbog ozbiljnih prijetnji osoba koje sam teretio u ovom postupku, koji pripadaju opasnom kriminalnom krugu zločinačke organizacije Joce Amsterdama, s tadašnjom obitelji nalazio sam se pod stalnom posebnom zaštitom policije, a osobno sam dio kazne izdržavao pod posebnim sigurnosnim uvjetima u zatvoru u Zagrebu. U međuvremenu je moja supruga pokrenula brakorazvodnu parnicu koja je završila presudom kojom se razvodi brak, a ja sam dužan na ime izdržavanja svoje maloljetne kćeri davati tisuću kuna mjesečno iako u zatvoru, zbog posebnih sigurnosnih uvjeta koji se primjenjuju prema meni, ne mogu postupati prema obvezi iz presude. Tako se gomila moj dug prema vlastitom djetetu, a ja nisam u mogućnosti zarađivati i izvršavati obveze prema jedinom djetetu…” Upućeni pravosudni izvori tvrde da Marjanović gotovo punih pet godina uopće nije vidio dijete, iako je na to imao pravo.

O Marjanovićevoj ulozi u atentatu na Ivu Pukanića i Niku Franjića vjerojatno se ne bi ništa doznalo da Robert Matanić, jedan od sudionika u Pukanićevu ubojstvu, u ožujku 2009. nije pokušao prokrijumčariti pismo s instrukcijama da se Marjanovića fizički napadne, vjerojatno i ubije.

VODITELJ ČETVRTOG ZATVORSKOG ODJELA IVAN MARIĆ 16. ožujka 2009. telefonom je kontaktirao Tomislava Ferenca, načelnika Odjela osiguranja kaznionica i zatvora u Zagrebu, kako bi mu prenio jednu izuzetno važnu informaciju. Marić je izvijestio Ferenca da mu se javio jedan pritvorenik iz sobe 58 s njegova odjela koji želi razgovarati s Ferencom jer, kako tvrdi, ima bitne informacije. Taj pritvorenik upozorio je Marića da Tomislav Mendeš, tada još uvijek maloljetni pritvorenik iz njegove ćelije, ima zanimljive papire skrivene u crvenoj tenisici te da ti papiri potječu od Roberta Matanića. Mendeš je u to vrijeme bio učenik iz Zagreba koji se zbog iznude u pritvoru nalazio od 18. prosinca 2008. Mendešov pritvorski cimer iz sobe 58, u kojoj je u to vrijeme bilo smješteno ukupno sedam pritvorenika, ispričao je kako se Matanić povezao sa Mendešom. Dok je Mendeš bio na šetnji u Prvom zatvorskom šetalištu, Matanić mu se obratio s prozora i oni su počeli komunicirati. Matanić je u tom razgovoru vjerojatno doznao da je Mendešu uskoro trebao isteći pritvor. Odlučio je napisati pismo i baciti ga u dvorište tijekom Mendešove šetnje. Matanić mu je sugerirao da pokuša zapamtiti sadržaj, a potom da uništi pismo ili da, u krajnju ruku, pokuša prokrijumčariti pismo jednoj osobi izvan pritvora kada bude izlazio na slobodu. Mendeš je pismo pokupio i sakrio ga u jednu od crvenih tenisica koje je tada nosio.

To je vidio i jedan Mendešov pritvorski cimer i prijavio to čuvarima uz molbu da pretragu obave tako da se ne otkrije što se zapravo traži i tko je tu informaciju otkrio. Odmah sljedećeg jutra zatvorski čuvari detaljno su pretražili Mendeša, ali nisu pronašli Matanićeve papire. Mendeš ih je, po svemu sudeći, nosio u tenisici dok je trajala pretraga. Zatvorski čuvari pretražili su ga još jednom dan kasnije u ranim poslijepodnevnim satima. Tada su u crvenim tenisicama otkrili Matanićeve papire. Kada je vidio što su čuvari pronašli, Mendeš je priznao da je on vlasnik tenisica, ali je ispričao da ih je neko vrijeme nosio Alen Hamza, koji je pritvor napustio 19. veljače 2009. Mendeš je potom prebačen u sobu 67, a u kasnijim razgovorima kategorički je odbijao reći bilo što o toj Matanićevoj pisanoj poruci. Matanić je u tom pismu napisao i sljedeće: “Vjevi se zove Tomislav Marjanović. Zver i Tigar znaju gdje je (Siget i Kajzerica). Ne oštećujte mu puno glavu, ali sve ostalo slobodno.”

POLICIJA JE USKORO PRONAŠLA MARJANOVIĆA i predočila mu pismo. On se čudio što ga već i ranije nisu pronašli i povezali s atentatom na Pukanića. Marjanović je te navode iz pisma shvatio kao Matanićevu instrukciju da ga se likvidira. U njihovu kaotičnom odnosu ta poruka bila je nešto što je očito poslužilo kao konačni okidač da progovori o Matanićevim aktivnostima. Po svemu sudeći zato je odlučio policiji ispričati sve što zna o atentatu na Ivu Pukanića.

Marjanovićev iskaz istražiteljima je omogućio da naprave ključan napredak u istrazi o atentatu na Ivu Pukanića i Niku Franjića. U tom iskazu dobili su ključni dokaz o tome tko je organizirao, a tko sve izvršio taj atentat. Sve dotad istražitelji su vršili pritisak na uhićene Roberta Matanića i Slobodana Đurovića, nudeći im znatne povlastice ako progovore. Kada je završen prvi razgovor s Marjanovićem, on je u obliku dokaza sudski verificiran kao iskaz tajnog svjedoka, čovjeka koji se dotad u sklopu istrage uopće nije spominjao. Sukus Marjanovićeva iskaza mogao se otprilike svesti na sljedeće: “Ubojstvo Ive Pukanića organizirao je Sreten Jocić zvani Joca Amsterdam. On je za to angažirao Slobodana Đurovića i Roberta Matanića, koji su mjesecima pomno planirali ubojstvo u Zagrebu, plaćali ostale pripadnike kriminalne skupine Jocićevim novcem i pomogli u izvršenju likvidacije novinskog izdavača Pukanića. Đurović je Jocićev kum i glavni operativac koji za njega odrađuje sve prljave poslove, a Matanić je još prije nekoliko godina u Bugarskoj ubijao po Jocićevim nalozima, pa je tako imao i veliku ulogu u slučaju Pukanić.”

MARJANOVIĆ JE PRED ISTRAŽNIM SUCEM davao iskaz više od pet sati. Odvjetnici uhićenih koji su slušali njegov iskaz bili su vidno uznemireni sadržajem onoga što je Marjanović iznosio. Vijesti o sadržaju njegova iskaza brzo su došle i do Sretena Jocića. Marjanovićev iskaz označio je novu fazu istrage i povukao je izvan granica Hrvatske.

U početku davanja iskaza Marjanović je izjavio istražnom sucu da je i on osobno sudjelovao u pripremnim radnjama za izvršenje atentata na Ivu Pukanića. Izjavio je da se s Robertom Matanićem poznaje više godina, još iz vremena dok je on bio aktivan u Bugarskoj. Izjavio je da je Robert Matanić plaćeni ubojica koji je u Bugarskoj sudjelovao u više likvidacija koje je naručio Sreten Jocić. O Mataniću je pričao kao o vrlo cijenjenom plaćenom ubojici, koji mu je osobno potvrdio da su od njega svojedobno tražili i da likvidira Hrvoja Petrača. Izjavio je da je pomagao Mataniću prilikom njegova izvlačenja iz Bugarske te vrlo detaljno potkrijepio svoj iskaz preciznim opisivanjem mjesta na kojima su zajedno noćili i boravili prilikom putovanja iz Bugarske prema Hrvatskoj.
Marjanović je istražnom sucu opisao kako mu je Robert Matanić ispričao da je prvi atentat na Ivu Pukanića, koji se dogodio 9. travnja 2008. nešto prije ponoći, također organizirao Sreten Jocić. Robertu Mataniću vjerojatno je poznato i ime tog ubojice koji je stigao iz Srbije, a u razgovoru s Marjanovićem Matanić je rekao da se Željko Milovanović čudio kako se moglo dogoditi da taj čovjek nije uspio odraditi “posao”. Marjanović je izjavio da mu je Matanić nakon tog neuspjelog pokušaja ubojstva ispričao da se on zato osobno odlučio prihvatiti rada na tom svirepom činu. Izjavio je i da mu je Matanić još u svibnju 2008. vrlo detaljno ispričao koga namjeravaju likvidirati. Detaljno mu je objasnio tko je Ivo Pukanić, rekavši mu da je on poznati hrvatski novinar i izdavač.

I TAJ DETALJ IZ ISKAZA OZNAČIO je početak noćne more za sudionike u atentatu, jer je počeo razotkrivati da je Robert Matanić lagao kad je policiji tvrdio da on zapravo sve do nekoliko dana uoči likvidacije uopće nije znao koga je trebalo ubiti. Marjanović je izjavio i da mu je Robert Matanić objasnio kako je upravo Sreten Jocić slao novac izvršiteljima atentata mjesecima ranije, kako bi se sve moglo pomno isplanirati.

Ispričao je kako su tekli pripremni razgovori o atentatu te kako i koliko često je Robert Matanić kontaktirao sa Željkom Milovanovićem i Bojanom Gudurićem, dvojicom izvršitelja atentata koji su u to vrijeme još uvijek bili u bijegu. U iskazu se precizno opisuje i koliko često su oko atentata kontaktirali Robert Matanić i Slobodan Đurović. Marjanović je izjavio i da je prisustvovao telefonskim razgovorima u kojima je Robert Matanić o atentatu izravno razgovarao sa Sretenom Jocićem. Marjanović je istražiteljima otkrio i brojne druge korisne detalje. Zbog svega toga istražitelji koji su sudjelovali u tom slučaju smatraju da bi predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović trebala pomilovati Marjanovića.