Objavljeno u Nacionalu br. 981, 2017-02-19

Osječka profesorica Tina Varga Oswald u knjizi ‘Péter Esterházy: Uvod u postmodernizam’ opisala je značaj književnog stvaralaštva najvećeg mađarskog pisca koji je iznenada preminuo u srpnju prošle godine pa je ta nedavno objavljena knjiga postala literarni hommage tom piscu aristokratu

U Kerteszovu Zapisniku nije bezrazložno riječ o kraćem narativnom tekstu obilježenom težnjom za konkretnim zapisivanjem događaja iz perspektive subjekta/ zapisivača u prvom licu jednine, odnosno autobiografske pozicije pripovjedača. Taj je autorizirani književni žanr svojevrsni manifest života umjetnosti, jer premda je Kertesz zanemario zbilju, književnost je preživjela zahvaljujući njegovoj fikciji. Shvativši Kerteszovu priču, Esterhazy je postao pravi čitatelj, a time i Kerteszov dosljedni nastavljač — novelu je započeo posvetom Imri Kerteszu. Osim toga, Kerteszova je priča doista i u zbilji nadživjela Staljinovu vlast. Stoga se njezina temeljna problematika može sažeti u nekoliko pitanja: Kako i zašto književnost mora opstati, što je njezina prava poruka i kako se ona može prenijeti čitateljima?

Esterhazy u noveli Život i književnost, već naglašeno naslovom, nastavlja zapravo tu problematiku, ali joj pristupa s posve drukčijeg stajališta i na drukčiji način postavlja i oblikuje. Prije svega, on i dalje naglašava ulogu i značenje priče. Dok je Kerteszov Zapisnik samo zapisnik odnosno priča, pa je naglasak na događaju, liku, mjestu i vremenu radnje, Esterhazyjeva je novela Život i književnost jednostavno pripovijedanje, književni postupak, pa je i njezino temeljno pitanje kojim se bavi može li se, i kako, danas doista pripovijedati. Glavni lik koji je ujedno i pripovjedač u prvom licu jednine, za razliku od Kertesza, predstavlja se imenima poznatih likova iz mađarske književne tradicije i drugih: Miklos Szebek, Richard Baradlay, Peter Esthajnal, Imre Kertesz. Iako identičnost između pripovjedača u prvom licu i lika nije potvrđena imenom autora s naslovnice knjige, njezina se homodijegetska fikcija — pripovijedanje granica — razlikuje utoliko što nastoji pronaći uporište u dodirnim točkama s autorovim stvarnim svijetom. Pritom narativne odrednice poput osobe, prostora, vremena događaja, na razini cjeline postaju uporišta kojima se može fingirati moguća stvarnost u kojoj se uočavaju dijelovi autobiografije autora vezani uz pripovjedačevo mjesto stanovanja (Budimpešta), zanimanje (književnik), prostor u kojem je sebe spoznao (Dunav) i dr. Stupanj fingiranosti može se odrediti i posredno sekundarnim tekstovima (intervjuima za dnevne novine Nacional, biografskim podatcima, bibliografskim podatcima i dr.).

Razvidnom analizom valja uočiti kako je Peter Esterhazy, osim što je matematičar, pa mu je intertekstualnost prirodno opravdana kombinatorikom vlastitih i tuđih tekstova odnosno likova, njegova je (razvlaštena) plemićka krv žedna za autobiografskim ispovijedanjem/ pripovijedanjem pa i razotkrivanjem:

Loš sam putnik, na putu znam izgubiti samoga sebe, ja sam tada kao, kao da oprostite, kao prerušeni knez, a biti prerušenim knezom, to svakako nikamo ne vodi. Poredba nije dobra. U glavi sam upravo iskušao kako bi ona zvučala s kraljem Matijom; to da sam poput njega, ni to ne valja. U svakom slučaju — incognito. Primjerice na putu se nerado predstavljam. Draže mi je reći da sam Richard Baradlay. Ili Peter Esthajnal. Ako puknu svi konci, ostaje Miklos Szebek.

Drugim riječima, Esterhazyjeva potreba za identifikacijom s Miklosom Szebekom, Richardom Baradlayom ili Peterom Esthajnalom, a ne treba zaboraviti ni Imru Kertesza, proizlazi iz zajedničkih sudbinskih/ romanesknih putova. Richard Baradlay, lik u romanu Sinovi čovjeka kamena srca mađarskog književnika Mora Jokaija (1825. — 1904.), potomak je aristokratske obitelji koji putuje vlakom iz Budimpešte u Beč kako bi opovrgnuo glasine o vlastitoj smrti; Miklos Szebek lik iz zbirke novela Varalice i romana Preživjeli mađarskog književnika Geze Ottlika (1912. — 1990.), ujedno je i stvarna osoba, književnik čija su djela „imitacija drugih, a identitet sam i neprisutan;“ (Szabolcsi, 1966: 752) Peter Esthajnal, poput rebusa ili akronima — jezik kao tema priče — izmišljen je lik, imenom isti, a prezimenom sličan autoru, označava mađarsku riječ esthajnalcsillag koja u prijevodu znači zvijezdu Veneru. Legenda koju Esterhazy spominje u romanu Harmonia caelestis (koji piše istodobno s novelom Život i književnost) o imenu svih „njegovih dragih otaca“ pa i njega osobno, „jer ako nema imena onda se zijeva kao som, jer ono se već dosta vremena motalo oko nas, dolazilo s neba, probijalo se sa zemlje i stizalo je iz nas samih, iz brade,“ (Esterhazy, 2004: 14) govori o zvijezdi Modrobradog po imenu Venera. Venera također pokušava dokazati svoje postojanje u različitosti imena Večernjače i Zornjače. Stoga su svi ti likovi/ zvijezde u službi prepoznavanja i određivanja — paradoksa — najprije pojedinačnog Esterhazyjeva, a potom i sveukupnog srednjoeuropskog fluidnog identiteta.

O središnjoj je temi zapravo najmanje riječ. Esterhazyjevo putovanje na Zapad zbog stranog nakladnika kojem je u interesu prevoditi njegove knjige, izmiče brojnim digresijama koje idu u prilog književnoj tehnici, a ne temi. Umjesto Kerteszove noćne more Esterhazyja cijelim putem prati križobolja uz „pitanje [je] za kojim se osjećajima šulja[o]“; fizička bol povezana je s propitivanjem identiteta unutar prenesenog značenja beskičmenjaka — Srednjoeuropljanina. Na povratku kući Esterhazy spoznaje istinu o sebi, odnosno o životu i književnosti auto/ironijom koja spasonosno nedostaje Kerteszovu Zapisniku.

I Esterhazy, baš kao i Kertesz, progovara o sukobu tradicionalnih dihotomija Istoka i Zapada koji se održao i nakon pada Berlinskog zida, ali dok je kod starijeg sve dokumentaristički zapisano, kod mlađeg je riječ o slikovitom karikiranju

— parodija: njegov zemljak u vlaku jede juneću jetrenu paštetu „na čijoj su površini čučali veliki žuti gnojni komadi masti i rupice poput kratera“, a protagonist/ pripovjedač priziva u sjećanje delicije poslužene večer prije u nekom zapadnoeuropskom gradu. Umjesto Kerteszova permanentnog jaza između europskog Istoka i Zapada, odnosno prikazivanja kolonijalnog kulturnog prostora Srednje Europe, Esterhazy u noveli Život i književnost nudi mogućnost reevaluacije srednjoeuropske književnosti, a time i kulture. Do pada željezne zavjese reprezentativni je diskurs srednjoeuropske književnosti kolonijalan, pa su njezini odjeci zapravo odjeci otpora. Nakon pada željezne zavjese paradigma srednjoeuropske književnosti poprima obrise postkolonijalnog diskursa. Ta postkolonijalna vizura omogućuje intertekstualni odnos Esterhazyjeve novele Život i književnost i Kerteszova Zapisnika. U tom kontekstu Kerteszove pretenciozne rečenice, koje je Esterhazy ponegdje doslovno preuzeo bez navoda, odjednom ironično oživljavaju:

Istočni je kolodvor izgledao kao da sam iznenada stigao na obale Gangesa usred hinduističke svetkovine. Prosjaci pougljenih nogu, tuleći kramari, podmuklo vrebajući pogledi alkosa. […] Šuljam se među njima […], zastati se ne usuđujem, nikome ništa ne dajem, ni od koga ne kupujem, nepovjerljiv sam, u meni nema ljubavi. U meni nema ljubavi.

Naravno, između redaka odnosno zagrada valja čitati: „(Valjda zato što ne žurim po ulici, više tumaram, u meni ima i neke uljudne zvekastosti, pa katkada djelujem poput stranca. Što bi možda danas bilo upotrebljivo protiv mene.)“ Time je „težina“ Kerteszove priče zamijenjena iznimnom „lakoćom“

Esterhazyjeva majstorskog pripovijedanja — tvorba priče je kao tema priče. Ipak, daleko od toga da je u noveli Život i književnost riječ samo o auto/ironiji. Preživljavanje književnosti valja istodobno zahvaliti i jednom i drugom književniku: „razumije se, ako nema rečenice, nema ni stvarnosti.“ Jer, ako je Kerteszov Zapisnik primjer u kojem se ogleda zaokupljenost književnosti pitanjem stvarnosti odnosno fikcije, Esterhazyjeva novela primjer je u kojem se ogleda njezina zaokupljenost samom sobom. Ona jednostavno nije novela o sudbini književnosti, ona je metanovela: u njoj su Kerteszove rečenice postale građom za cjelinu koja sada govori o zbilji nekim drugim metajezikom, nekim drugim metapripovjedačem, a postupci o kojima govori „(jer i slabe rečenice treba dovršiti kako bi ih se poslije križalo. Poput onoga: Budi kako bih te mogao ukinuti)“ upućuju na izravnu tematizaciju vlastitog obilježja odnosno autoreferencijalnost — metatekstualni komentar. Tako srednjoeuropski pojedinac odnosno lik umjesto u pripovjedaču i autoru svoje posljednje utočište nalazi u čitatelju — trompe l’oeile:

Onaj tko je odgovorio na pitanje bio sam ja, naprosto ja, a ne građanin koji je desetljećima mučen, dresiran, u svijesti, u osobnosti, u živcima vrijeđan, ako ne i nasmrt ranjen, možda više uznik nego građanin. Bio sam to ja koji sam u spomenutoj noveli pročitao da onaj tko je odgovorio na (ono) pitanje nije bio pripovjedačevo (Imrino) ja već netko tko je desetljećima mučen, dresiran itd., netko tko je to pročitao i trenutačno duboko i žestoko shvatio, razumio, pa je u tom trenutačnom, dubokom i žestokom razumijevanju i on postao i–tako–dalje, desetljećima mučen, dresiran, u savjesti, u osobnosti i vrijeđan, ako ne nasmrt ranjen i–tako–dalje.

Stoga se Esterhazyjeva književnoteorijska uputa ispostavlja kao paradigma čitatelju, odnosno teorijski ključ za odgonetanje odnosa autor — pripovjedač — lik. Urušavanjem vlastita teksta u raljama nebrojenih kombinacija koje pruža narativni začarani trokut/ krug, urušava se i Esterhazyjev srednjoeuropski identitet koji suprotno Kerteszovu i dalje pronalazi načina za preživljavanjem/ slobodom.

Da, čaša nije puna i trpjet ću sve više i više rana. I nisam izgubio sposobnost trpljenja, još sam ranjiv. Nisam se izgubio, no izgubiti se mogu svakoga trenutka. Putujem vlakom. I nisam mrtav. Nego se, poput divlje zvijeri, vrebajući ogledavam.

Kraj novele vodi zapravo početku gdje Esterhazy zaključuje o sebi kao „teško podnošljivom“ — o sebi kao „engleskom romanu“ — pozivajući se na bolove u leđima i kralježnici koji kao markeri istodobno razotkrivaju i metafikcijski postupak i srednjoeuropski identitet. Zbog toga nekadašnja zanesenost fluidnom metaforom Srednje Europe — Dunavom — koja je bila dijelom propitivanja geopolitičkog identiteta Srednje Europe u Esterhazyjevu romanu Pogled grofice Hahn–hahn (1991.) Esterhazyja plaši „kao i nekoć, a i sada, uvijek iznova“ — beskonačna regresija. Srednja Europa za Esterhazyja istodobno predstavlja stvaran geografski entitet, ali i fikcionalan, nostalgični svijet u kojem ravnopravno korespondiraju odnosi između priče i pripovijedanja.

***

Uvodno razmatranje ovog poglavlja o odnosu književnosti i stvarnosti unutar poetike kasnog modernizma i postmodernizma nije u potpunosti zaključeno ako se u obzir ne uzmu brojne deskriptivne poetike postmodernističke proze koje se uglavnom preklapaju u katalogu književnih postupaka. Engleski književni teoretičar David Lodge navodi sljedeća obilježja: „protuslovlje, permutacija, diskontinuitet, slučajnost, prekomjernost i kratki spoj.“ (Lodge 1988: 263–290) Teoretičarka Patricia Waugh proširuje njihov opseg: „vidljivi, nametljivi pripovjedač, tipografski eksperimenti, dramatiziranje čitatelja, kineske kutije, apsurdni popisi, presistematizirani i arbitrirani strukturalni postupci, slom prostorno–vremenske organizacije, beskonačna regresija, parodija, dehumanizacija karaktera, rasprava o priči unutar priče, parodija, uporaba trivijalnih žanrova i drugo.“