Festival 31. Gavelline večeri ugostit će u ponedjeljak u Zagrebu ansambl Drame Mestnog gledališča ljubljanskog (MGL) s predstavom “3 Zime” po tekstu hrvatske dramatičarke Tene Štivičić, koju redateljica Barbara Hieng Samobor smatra ponajboljim djelom suvremenog europskog dramskog pisma iz pera dramatičarke koja “otvara nove pravce modernog kazališta”.

“Iskreno mislim da su ‘3 Zime’ jedna od najboljih europskih drama u posljednjih deset godina, a Tena Štivičić jedan od najrelevantnijih autora našeg razdoblja”, kazala je Hieng Samobor u razgovoru za Hinu.

Autorski je tim tekstu već od samog početka pristupio “s oduševljenjem i poštovanjem”, a naklonost prema materijalu iz dana u dan samo je jačala, napomenula je.

“Analizirali smo svaki detalj i svaki ‘link’. Kompleksnost drame nas je dodatno inspirirala. Konačna odluka o stilu inscenacije ne potiče iz sklonosti prema ‘konvenciji’. Nikako! U predstavu je ugraviran rezultat kolektivnog iskustva, emocija i racionalnih analiza kompletne ekipe suradnika”, dodala je.

Dramu naše najistaknutije suvremene dramatičarke struka je ocijenila vrhuncem suvremenog hrvatskog dramskog pisma, na tragu klasika Miroslava Krleže, Ive Vojnovića i Ranka Marinkovića. Praizvedena je 2014. u Londonu, a hrvatsku je praizvedbu imala koncem travnja ove godine u Hrvatskom narodnom kazalištu (HNK) Zagreb, gdje ju je postavio Ivica Buljan. Slovenska je praizvedba za desetak dana prethodila Buljanovoj.

Totalna identifikacija slovenske publike

Tri zime iz naslova odnose se na zime 1945., 1990. i 2011., zime važnih prijelomnih trenutaka u povijesti hrvatske države, neuralgičnih točaka koje su obilježile prostor u kojemu živimo: početaka nove socijalističke Jugoslavije, vremena uoči Domovinskog rata te novog doba moderne Hrvatske u osvit Europske unije. Obitelj iz priče jedna je tipična zagrebačka obitelj, no ta je drama itekako zanimljiva i Slovencima, koji se s njome mogu vrlo lako poistovjetiti, istaknula je Hieng Samobor.

“Prije svega je to zbog ukupnog povijesnog iskustva, zbog nekadašnje iste države, zbog sličnih problema nakon raspada Jugoslavije, zbog sličnih pojava primjerice tajkunizacije društva itd., mada je hrvatsko iskustvo rata iz 1991. jedno posve specifično iskustvo. No, što se tiče obitelji, u Sloveniji postoji mnogo gotovo simultanih situacija”, pojasnila je redateljica.

Slovenske su ‘zime’ u tih 70-ak godina svakako bile slične hrvatskima, mada nikako ne iste, napomenula je, a predstava se pokazala izuzetno bliskom slovenskoj publici, koju su “oduševile osobine te drame; došlo je do totalne identifikacije”.

Iako se u širem smislu u drami tematizira kolektivno iskustvo naših prostora, “lokalno iskustvo u širokom smislu”, redateljica je svejedno odlučila ne pokušavati radnju transponirati u Ljubljanu, smatrajući kako bi se time ipak izgubilo ponešto od brojnih slojeva toga teksta.

“Prije nego smo započeli s radom na predstavi, naravno da sam razmišljala i o transponiranju priče u Ljubljanu. No, na kraju sam došla do zaključka da bi na taj način puno izgubili a ništa posebno ne bismo dobili. Izgubili bismo na primjer vrlo bitan naglasak post-ratne traume”, rekla je.

Središnji lik: sve žene

U drami se isprepliću vremena radnje, protagonisti, povijesna razdoblja, politički ustroji, ideologije; bogata je referencama na stvarne povijesne osobe i događaje, s jednake distance spominje ustaše, partizane, komuniste i kapitaliste. Postavljanje tako jednog kompleksnog teksta bio je dugotrajan proces, ali i izazov, istaknula je redateljica.

“Ta nam je kompleksnost predstavljala veliko zadovoljstvo. Snašli smo se sa situacijama, koje su sve na neki način dio i naših osobnih povijesti, povijesti naših roditelja. Isto bismo mogli reći i za ideološke i sociološke citate… Sve to, naravno, uz mogućnost neke optimalne distance. Rad na predstavi bio je razmjerno dug i vrlo intenzivan. Korak po korak smo ulazili u organizam Tenine drame”, kazala je.

Tekst obiluje prirodnim i živim dijalozima; jezik je bitna komponenta priče. Štivičić je dramu prvo objavila na engleskom jeziku, no slovenska se produkcija većim dijelom oslanja na hrvatsku inačicu, koja se redateljici učinila “plastičnijom, bližom”.

Rad na razvoju likova, čija je slojevitost sadržana uglavnom u dijalozima kroz koje se gradi njihova osobna povijest, nije bio jednostavan, napomenula je Hieng Samobor, “ali je bio zanimljiv i intenzivan”.

“Psihologije, situacije i dijalozi kod Štivičić su doista precizni, plastični, prirodni, kompaktni. Glumac i redatelj raspolažu s dovoljno materijala za slobodne i raskošne asocijacije. Ne mogu reći da je glumcima bilo jednostavno. Radili su strastveno, uloge su ih potpuno okupirale”, kazala je.

U drami se sve temelji na razgovoru – sve se odvija unutar kuće, vanjskih događaja praktički nema, a na tim se premisama ipak razvija prava obiteljska, povijesna drama.

“Tri su osnovne linije priče: prva linija razmatra ljudsko biće u kontekstu povijesti. Druga prati ljudsko biće od rođenja do smrti, dok treća promišlja obiteljski život, i to u najširem smislu riječi. Dodatni fokusi idu u smjeru različitih povijesnih, političkih, gospodarskih i ideoloških razdoblja, sve do novodobnih oblika neoliberalizma, s naglaskom na sveopću tajkunizaciju”, kazala je redateljica.

Jedan od središnjih likova te priče je i kuća, “kuća kao tiha priča svih događaja, kuća kao sklonište, kuća kao statusni simbol”. “Gotovo sve u toj drami je koncipirano na interijer. Eksterijera praktično nema. Precizirane su jedino terminske i vremenske okolnosti. Središnji lik? Po mom mišljenju, sve žene”, ocijenila je.

Empatični feminizam u širokom rasponu likova

Žene doista i jesu središnji protagonosti te sentimentalne, iskrene, gotovo dokumentarne priče: kroz četiri naraštaja žena Štivičić vješto plete koloplet povijesti ženske emancipacije na našim prostorima.

“Feminizam Tene Štivičić vrlo je rafiniran. Nikada banalno shematičan i s puno empatije u oba smjera – prema ženama i prema muškarcima. I prije svega s puno detalja i emotivne tolerancije prema svim generacijama. Zamislite taj raspon: najmlađa junakinja ima dvanaest, a najstarija više od devedeset godina. Obje stoje pred nama kao detaljno razrađeni likovi. Ne samo da se slažem s porukom koju Štivičić prenosi, ja joj se divim”, istaknula je redateljica.

Drama se na slovenskom igra u prijevodu Alenke Klabus Vesel. Autorski tim još čine dramaturginja Eva Mahkovic, scenograf Darjan Mihajlović Cerar, kostimograf Leo Kulaš i skladatelj Drago Ivanuša.

Nastupaju Jana Zupančić, Sebastian Cavazza, Tjaša Železnik, Tina Potočnik Vrhovnik/Ajda Smrekar, Iva Krajnc Bagola, Jerner Gašperin, Uroš Smolej, Jette Ostan Vejrun/Karin Komljanec, Domen Valič, Gregor Gruden i Mojca Funkl.

Hrvatski Harold Pinter

Drama “3 Zime” nije prvi tekst Tene Štivičić postavljen na slovenskim kazališnim pozornicama: dosad su tamo uprizorena još dva njezina djela: u sezoni 2002./2003. MGL-a “Nemreš pobjeć od nedjelje”, te u Slovenskem mladinskem gledališču u sezoni 2005./2006. “Fragile!”.

“Njezina je dramatika moderna, nova. Mislim da u Sloveniji trenutno nema dramskog pisca koji bi pisao na takav način”, smatra Hieng Samobor.

“U europskom kontekstu, njezin me stil najviše podsjeća na Harolda Pintera. Jedna od ‘kritičarki’ u Sloveniji usudila se reći da je stil Tene Štivičić konvencionalan. Mislim da je to bio odraz totalne gluposti. Duboko sam uvjerena da Štivičić svojim pismom otvara nove pravce modernog kazališta”, kazala je.

Predstava je na repertoaru Gavellinih večeri u ponedjeljak 3. listopada, i to u Zagrebačkom kazalištu mladih (ZKM), a nakon izvedbe druženje s gostima iz Slovenije nastavit će se razgovorom koji će moderirati dramaturginja i teatrologinja Mira Muhoberac i glumac Gavelle Ozren Grabarić.