Nagrađivana predstava istaknutog makedonskog redatelja Aleksandra Popovskog “Duh koji hoda”, koja u subotu u Zagrebu otvara festival 31. Gavelline večeri, prema redateljevim je riječima iskrena i subverzivna drama o preživljavanju pojedinca u suvremenom društvu obilježenom neoliberalnom kapitalističkom ideologijom, inspirirana stvarnošću s kojom će se hrvatska publika vrlo lako identificirati.

“Banka vam je sjela na kuću i hoće vam je uzeti. Vi ste potpisali kredit koji niste do kraja razumjeli. Banka vam kaže da je najbolje da potpišete da vam uzmu kuću. Vi pitate za još jedan kredit. Bankar vam veli: ‘A što biste založili za taj novi kredit? Vi šutite. Bankar vam veli da bi vam rado pomogao. I daje vam pištolj. Vi pitate: ‘Što, da se ubijem?’. On veli: ‘Ne, ubijte njih. Evo, mene prvog… ‘ i tako dalje ide prva scena u predstavi. Zar to nije dovoljno intrigantno za bilo koju publiku, pogotovo hrvatsku, koja ima velikog iskustva sa ‘švicarcima?”, kazao je Popovski u razgovoru za Hinu.

“Danas su sva društva postala društva poduzetnika; uglavnom svi nešto grade i ‘krade’. Takva društva teško da se mogu i nazivati društvima, više organizacijama”, napomenuo je.

Predstava je koprodukcija Srpskog narodnog pozorišta Novi Sad i Centra za razvoj vizuelne kulture Srbija, a nastala je prema predlošku Dejana Dukovskog, makedonskog dramatičara i scenarista kojeg je u svijetu proslavio film Gorana Paskaljevića “Bure baruta”, za koji supotpisuje scenarij.

Inspiraciju za priču Dukovski je našao u svakodnevnici naših prostora, ali je, dok je pisao, dosta gledao filmove američkog filmaša Michaela Moora, pa je tekst pun poveznica s američkim društvom, kazao je Popovski.

“Ukratko, osnovna tema oko koje se plete priča komada je prevara, nepravda i kako protiv nje”, istaknuo je.

Hipnotička moć glume kao oružje

Komad je najavljen kao fragmentarna, višejezična, autorefleksivna priča, obiteljska i društvena drama pobune u koju su utkani sastojci parodije, trilera, fantastike, apsurda. Riječ je o britkoj kritici suvremenog društva izvrnutih vrijednosti, prikazanoj kritički izoštrenim pogledom uz obilje crnog humora.

“Teatar ima nevjerojatnu moć. Njegova je snaga nesaglediva. Kako Hamlet kaže – gluma zamku nek mi dadne u koju će kraljeva savjest da padne’. Hamlet govori o tome kako je čuo da je moć kazališta toliko jaka da kriminalci suočeni sa samim sobom na sceni doživljavaju katarzu i priznaju svoja nedjela. Sviđa mi se ta ideja i vjerujem da ljudi koji su počinili nepravdu, suočeni sa scenama u kazalištu, kroz katarzu dolaze do potrebe da priznaju svoje zločine”, kazao je Popovski.

U središtu je priče Mara, financijski slomljeni šekspirolog, pritisnut nepravdom, koji uzima pravdu u svoje ruke i kreće u subverzivnu borbu za svoja prava, u pokušaju eliminacije “temeljnog zla”, jer “kada glupost nadvlada zdrav razum, čovjek se brani ili ludilom ili terorizmom”.

“Pritom ne mislim na onaj terorizam koji je sada na snazi, već na jedan građanski terorizam koji se upravo rađa; na vrijeme koje dolazi, a koje donosi ‘diktaturu pametnih’, kada će terorističke akcije jako zabrinuti proizvođače gluposti jer će ih poduzimati inteligentniji od njih”, napomenuo je Popovski.

Njegov junak kreće u akciju, a njegovo je oružje “hipnotička moć glume”: “To je njegova metoda. I kao takav je apsolutno neodoljiv i s njim se svatko od nas može identificirati. To su naši novi heroji, ljudi koji imaju metode koje nisu klasično nasilne. Udri i ubij – pa to zna svaka budala”.

Mara se buni protiv svijeta koji je sebi odredio kapitalistički liberalizam kao primarnu ideologiju: “Mara je moderan junak koji djeluje nepredvidljivo. Čini stvari koje zbunjuju sistem, njegove protivnike, ali rezultati koje postiže su fascinantni. Njegova putanja je radikalno sumanuta i niti jedan obrambeni sustav je ne može zaustaviti”, istaknuo je redatelj.

Građanski neposluh kao suvremeni oblik prometejstva

Njegova je borba iracionalan pohod protiv sustava, no Mara nije ni negativac ni kriminalac, a ta predstava nikako ne poručuje da je nasilje jedino rješenje, napomenuo je. “Nasilje nikako nije rješenje, ja nasilje ne podnosim. Iracionalni pohod protiv sistema ne uključuje nužno nasilje. Mislim da treba zbunjivati sustav. On se navodno drži pravila, a u suštini ih prilagođava sebi. Dok se društva ne humaniziraju i naprave po mjeri nama, likovi kao Mara mogu biti beskrajna inspiracija. Svaka vrsta građanskog neposluha temeljena na znanju i znanosti melem je za ranu koju stvara sustav. Uglavnom, političari bi se trebali bojati nas, ne mi njih. Tu se pojavljuje Mara”, pojasnio je Popovski.

“Ima tu i još jedna stvar, a to je lagati u ime većeg dobra: Mi lažemo da možemo biti nasilni, da bi se oni ipak malo bojali. Mi znamo da nismo, a oni su ipak malo uplašeni za vlastite živote”, dodao je.

Drama je podnaslovljena “Prometejev put”, što se metaforički odnosi na bilo koju situaciju kada “ukradeš vatru Bogovima, daš je ljudima, a zauzvrat ti pojedu jetru”. Mara je u dugovima do grla, on je konkretna i metaforička figura smoždene kulture. Ipak, njegovo prometejstvo, beskompromisna borba za ispravljanje bolnih društvenih nepravdi, donosi nadu.

Tekst je višeslojan, obilježava ga doza crnog humora, parafraze, paradoksi, proturječja, pun je referenci i intertekstualnih veza; utemeljen je u filmskom i kazališnom nasljeđu – protagonist se direktno dovodi u vezu s likom iz filma “Taksist”, a radnja povremeno samosvjesno odražava događaje iz Shakespeareovog “Hamleta”, ističući preplitanja kazališta i života, kao i Shakespeareov pogled na svijet kao pozornicu.

“Dejan voli tako pisati; uzima reference i motive i pomiješa ih u novu smjesu. Pritom je jako duhovit i ima specifičan humor. Ponekad trebam dosta proba da to dešifriram glumcima”, istaknuo je Popovski, koji je kao kazališni redatelj debitirao 1992. upravo tekstom Dukovskog “Div i sedam patuljaka” u Narodnom kazalištu u Velesu.

Nema konačnih odgovora

Kritika je predstavu ocijenila kao duboko slojevito, višeznačno i duhovito scensko ostvarenje, postavljeno u začudnom, stiliziranom, poetskom obličju, ali sasvim u duhu suvremenog, odgovornog i kritički osviještenog teatra. No, iako otvara mnoga pitanja, polemizira i provocira, ta predstava ne nudi konačne odgovore.

“Ona ima jedan svoj utopijski dio – to mi se jako svidjelo. Na kraju Mara uspijeva promijeniti svijet; pojedinac protiv sistema, pojedinac koji je svojim djelovanjem promijenio svijet na bolje. Njegovim stopama krenuli su mnogi i svijet je postao bolji. Nestali su nepravde silnih, obijest vlasti i teror sistema, Prometej je živ. Na kraju drame Mara sreće vuka. Vuk je taj koji vlada; vuk s druge strane tvrdi za sebe da je samo ovca u vučjoj koži”, kazao je redatelj.

Važnu ulogu u predstavi imaju i britki songovi, čija je uloga ukazati na protok vremena: “Oni mi služe kao neka tranzicija dok lik putuje od jedne situacije u drugu. Isto tako mi pomažu da stvorim emotivnu pripremu za Maru, što je nadimak glavnog lika”, otkrio je nadalje Popovski, istaknuvši kako mu je središnji cilj bio ispričati tu priču na način koji će dirnuti publiku: “Volim pričati priče i tražim samo način da najbolje što znam dirnem gledatelje pričom koju oni ionako poznaju”.

Maru igra Nenad Pećinar, a glumački ansambl još čine Dušan Jakšić (Nikola), Milorad Kapor (Kiril, Morfa), Igor Pavlović (Pop), Strahinja Bojović (Žan), Radoje Čupić (Kelner, Nikolaj, Mesar, Vuk), Jovana Stipić (Marija), Gordana Đurđević Dimić (Aspasija) i Danica Grubački (Milena).

Kostimografkinja je Marina Sremac, scenografiju potpisuju Tadžiser Sevnić i Saša Senković, glazbu Bariš Manisa, a songove Srđan Stojnović.

Čest gost u Hrvatskoj

Popovski je dobro poznat hrvatskoj publici, gdje je u zagrebačkom Gradskom dramskom kazalištu Gavelli dosad režirao tri predstave, a režirao je i u kazalištu Ulysses, Hrvatskom narodnom kazalištu Zagreb, Satiričkom kazalištu Kerempuh. Dosad potpisuje 60-ak režija za mnoge od kojih je dobio brojne nagrade i priznanja, među kojima i tri Sterijine nagrade, te je jedan od najistaknutijih redatelja u regiji. Režirao je u Makedoniji, Hrvatskoj, Danskoj, Srbiji, Sloveniji, Austriji, Velikoj Britaniji, Italiji, Švedskoj, Turskoj i Grčkoj.

Njegova predstava “Duh koji hoda” naišla je na odličan odaziv publike i kritike gdje god je prikazivana, te je nagrađena nizom nagrada.

Popovski se uz kazališnu bavi i filmskom režijom, te je napisao i nekoliko filmskih scenarija koje je i režirao, a njegovi su filmovi imali odličnu recepciju na brojnim svjetskim festivalima.

“Imao sam sreću da u vrijeme kad sam bio na akademiji u Skopju, kazališna i filmska režija budu paralelne klase. Kazališnu je predavao Slobodan Unkovski a filmsku Stole Popov. Uz to, dramaturgiju je predavao Goran Stefanovski. Prvo sam krenuo s filmskim projektima, s televizijom i spotovima. Kasnije sam se više fokusirao na kazalište jer se tamo jako dobro osjećam”, kazao je redatelj.

Uz to, film je “divlji i previše se svi bave pričama o novcu i budžetima”, dok u kazalištu predstavu može napraviti sam, napomenuo je. “Jako mi je važno da ideju realiziram u trenutku kada je dobijem. Film traži od mene da ideje čuvam godinama; na realizaciju posljednjeg scenarija sam morao čekati 13 godina. To mi nema baš smisla”, pojasnio je.

Predstava “Duh koji hoda” jedna je od devet predstava u službenoj konkurenciji ovogodišnjih Gavellinih večeri, od ukupno jedanaest predstava koje će taj teatar ugostiti od 1. do 11. listopada. Tijekom devet festivalskih večeri zagrebačkoj će se publici u kazalištu u Frankopanskoj, na sceni Zagrebačkog kazališta mladih (ZKM) te Hrvatskog narodnog kazališta (HNK) Zagreb predstaviti i kazališta iz Ljubljane, Rijeke, Beograda, Sarajeva, Zenice i Zagreba.