Nakon nekoliko desetljeća života provedena u sjeni smrtne kazne koju mu je izrekao ajatolah Homeini, pisac Salman Rushdie prilično je prkosan.

“Ne želim živjeti skrivajući se”, rekao je u razgovoru za AFP.

Piščev život zauvijek se promijenio 14. veljače 1989. kada iranski duhovni vođa zapovjedio Rushdiejevu smrt pošto je njegov roman “Sotonske stihove” proglasio svetogrdnim.

U svojevrsnom obrnutom Valentinovu, Teheran je fetvu obnavljao godinu za godinom.

Rushdie, za kojeg neki kažu da je najveći indijski pisac nakon Tagorea, proveo 13 godina živeći pod lažnim imenom i sa stalnom policijskom zaštitom.

“Tada mi je bila 41 godina, sada mi je 71. Sada su stvari u redu”, rekao je.

“Živimo u svijetu u kojem se stvari mijenjaju jako brzo. A moj ‘predmet’ je dosta star. Danas ima mnogo drugih stvari koji ih se treba bojati i drugih ljudi koje žele ubiti”, dodao je snuždeno.

Rushdie je prestao koristiti lažno ime nekoliko mjeseci nakon 11. rujna 2001., tri godine nakon što je tadašnji iranski predsjednik Muhamed Hatami izjavio da je fetva više ne vrijedi.

Homeinijev nasljednik Ali Hamenei nikada je, međutim, nije službeno povukao.

To je razlog što je policija bila ispred vrata ureda njegova francuskog izdavača dok je razgovarao s novinarima AFP-a.

On kaže da u New Yorku, gdje živi dva desetljeća, vodi normalan život. “Vozim se podzemnom”.

Neočekivana kontroverza

“Sotonski stihovi” bili su peta Rushdiejeva knjiga, a u međuvremenu ih je napisao još trinaest.

Crne godine nasilnih prosvjeda, kovanja planova da ga se ubije, ubojstvo jednog od prevoditelja romana i ranjavanje još dvoje, “sada se čine kao davna prošlost”, kaže Rushdie.

“Islam tada nije bio tema. Nitko nije mislio o islamu na taj način”, rekao je, opisujući vrijeme kada je knjiga nastala.

Ali čak i tako, roman je bio uvelike pogrešno protumačen. “To je zapravo knjiga o južnoazijskim imigrantima u Londonu”, kaže Rushdie.

“Ljudi na Zapadu su sada mnogo informiraniji nego što su bili”, dodao je.

Rushdiejev prijatelj, britansko-pakistanski picac Hanif Kureishi tvrdi da nitko danas ne bi imao hrabrosti napisati Sotonske stihove, a kamoli objaviti ih.

Ali čak i on kaže da nije naslućivao kakvu će prijepod roman izazvati kad je pročitao primjerak prije objave. “Nisam primijetio  ništa što bi moglo izazvati fundamentaliste. Smatrao sam to romanom o psihozi, novom dobu i promjenama”.

Je ne regrette rien

Međutim, bijes koji je roman izazvao bio je prekretnica u usponu političkog islama.

Indijski autor i novinar Salil Tripathi nada se da bi veliki izdavači i danas imali hrabrosti otisnuti nešto poput Sotonskih stihova.

“Nisam potpuno izgubio nadu, ali nema sumnje da je Rushdie slučaj izazvao mentalnu kočnicu. Mnoge teme se danas smatraju tabuom”, kazao je.

“U Indiji je hinduski nacionalizam i ljudi su vrlo oprezni kada govore o hinduskim bogovima i božicama jer ne znate što vam se može dogoditi”, naglašava Tripathi.

Danas zastrašivanje ne proglašavaju vlade nego ga provodi vojska sljedbenika, kaže Tripathi sugerirajući da svećenstvo samo treba nahuškati gnjevne mase da uzmu stvar u svoje ruke.

“Piscima je to zastrašujući sudar sa stvarnošću. Ako muslimani mogu ishoditi zabranu karikatura u Danskoj, zašto u Indiji ili Pakistanu ne bi zabranili da kršćanski ili hinduski pisac kaže to ili to”, rekao je Tripathi.

Rushdie na sve to gleda pomalo filozofski. Na upit je li trebao napisati knjigu, odgovara: “Zauzimam poziciju Edith Piaf, ‘Je ne regrette rien’ (Ne žalim ni za čim)”, citirajući slavnu pjesmu francuske šansonjerke.