Washington Mail

Ove ćemo godine svjedočiti umnožavanju sukoba na svim glavnim globalnim žarištima. Njihov će doseg i utjecaj provjeriti američke i europske sposobnosti u diplomaciji, odlučnosti u konfliktima i vojnom odvraćanju. Štoviše, sama Europa bit će jedan od izvora nestabilnosti koji mogu potkopati temelje dviju glavnih nadnacionalnih institucija – Europske unije i NATO-a.

Ove ćemo godine svjedočiti umnožavanju sukoba na svim glavnim globalnim žarištima. Njihov će doseg i utjecaj provjeriti američke i europske sposobnosti u diplomaciji, odlučnosti u konfliktima i vojnom odvraćanju. Štoviše, sama Europa bit će jedan od izvora nestabilnosti koji mogu potkopati temelje dviju glavnih nadnacionalnih institucija – Europske unije i NATO-a.

Neki su regionalni sukobi stalni i buknu svakih nekoliko godina, dok neočekivane krize eksplodiraju bez upozorenja i zaokupe međunarodnu pozornost. Bliski istok najpredvidljivije je tlo na kojem stalno niču terorizam, separatizam, nasilne revolucije i međudržavni ratovi. Multiregionalni konflikt između sunita i šijita te borba za regionalnu dominaciju između Irana i Saudijske Arabije dva su među bitnim elementima koji pothranjuju te sukobe. Oni će se zacijelo zaoštravati u 2015. godini, posebno ako cijene nafte nastave padati i zadavati udarce iranskoj privredi.

Teheran je uvjeren da su se Washington i saudijska vlada urotili da drastično snize globalne cijene energenata kako bi srušili taj teokratski režim. Odluka OPEC-a (Organizacije zemalja izvoznica nafte) da crpljenje nafte zadrži na sadašnjim razinama stvara glavne financijske probleme za Teheran, baš kao i za Moskvu. Posljedica toga mogla bi biti da Teheran udari na saudijske interese mobilizirajući šijitske radikale protiv vlada u Iraku, Jordanu, Bahreinu i drugim obližnjim državama. Izravna iransko-saudijska vojna konfrontacija također se ne može isključiti, osobito bude li se angažman SAD-a u toj regiji i dalje smanjivao ili raspršivao.

Pobuna ISIL-a (Islamske države Iraka i Levanta) nastavit će uznemiravati regiju. Čak i dok se privremeno budu povlačili iz dijelova Sirije i Iraka, njegovi će vođe nastojati širiti pobunu u drugim državama, posebno u Saudijskoj Arabiji i Jordanu. Novi izljevi terorističkog bijesa u Europi također se mogu očekivati kad ISIL neke svoje jedinice preobrazi u antizapadnjačke trupe i dobrovoljačke borce što ih je unovačio razmjesti diljem Europe.

Na Dalekom istoku svađe Kine i Japana o suverenitetu nad spornim akvatorijima na samom su rubu nasilne konfrontacije. Peking pokazuje vojne mišiće dok kao regionalni hegemon u usponu nastoji smanjiti utjecaj Amerike i njenih lokalnih saveznika. Otvoreni sukob s Tokiom imao bi golem ekonomski utjecaj, dok te dvije zemlje posjeduju drugu i treću najveću privredu u svijetu. To bi također moglo uplesti SAD u izravnu obranu Japana i drugih ranjivih država poput Južne Koreje.

U južnoj Aziji sprema se nova runda indijsko-pakistanskog sukoba, i to ne samo zbog suvereniteta nad spornom kašmirskom provincijom. Obje zemlje teže za istaknutijom regionalnom ulogom, razmjernom njihovoj veličini i ambicijama. I obje imaju vanjske pokrovitelje koji bi mogli biti uvučeni u sukob: Kina tradicionalno sponzorira Pakistan, dok Rusija podržava Indiju. Nova runda konflikta iznijet će na vidjelo pukotine u odnosima između Moskve i Pekinga što su ih obje države nastojale snažno potisnuti u zajedničkom suprotstavljanju američkom utjecaju u Aziji.

Neki scenariji destabilizacije mogući su i u središnjoj Aziji. Dvije najveće države, Kazahstan i Uzbekistan, suočene su s problemima liderstva dok ni ostarjeli predsjednik Nursultan Nazarbajev ni predsjednik Islam Karimov nisu odlučili tko će biti njihovi nasljednici. Obojica kontroliraju svoje zemlje otkad su prije 25 godina stekle neovisnost i njihov će odlazak dati maha borbama za vlast i potencijalnim domaćim pobunama. Središnja će Azija biti podložna i prelijevanjima situacije iz nestabilnog Afganistana, bilo u etničko-separatističkoj, bilo u religijsko-terorističkoj varijanti.

Kazahstan se k tomu suočava s Putinovim programom Velike Rusije. Moskva može nastojati iskoristiti unutarnju nestabilnost u Kazahstanu kako bi odcijepila sjeverne predjele te zemlje s brojnim ruskim stanovništvom. Astana može Euroazijsku ekonomsku uniju, službeno pokrenutu ovoga siječnja, proglasiti beskorisnim pothvatom i više nacionalistička kazaška administracija može odlučiti da se odupre ekonomskim pritiscima Rusije.

ISKUŠENJA EUROPE Međunarodne institucije vjerojatno će tijekom 2015. oslabjeti; brojne interesne grupe i raspršenje pažnje blokirat će njihove sposobnosti da rješavaju stare i nove prijepore. Kohezivnost Europske unije također će biti na kušnji zbog sve većeg otpora bilo kakvim vojnim akcijama izvan vlastitog područja, kao i zbog unutarnjeg protivljenja daljnjem proširenju i dubljoj integraciji.

Još je veći razlog za zabrinutost budućnost samog projekta Europske unije, s grčkom tragedijom koja se iznenada ponovo pojavljuje. Grčki prijevremeni opći izbori bude strah da će glavna opozicija, neomarksistička stranka Syriza, pobijediti i prekršiti međunarodni sporazum o paketu pomoći toj zemlji. Ultraljevičari jašu na valu javnog gnjeva protiv šestogodišnje nametnute stroge štednje, koja je bila nužna za Grčku kako bi primila više od 240 milijardi eura pomoći za spašavanje svoje posrnule privrede.

Syriza bi mogla odlučiti da odustane od obveza Atene glede strogih uvjeta sanacije ili čak od otplate dugova. Takav bi potez ubrzao financijski kaos u Grčkoj, zamrznuo bilo kakve dodatne MMF-ove ili Unijine fondove za sanaciju, nanio štetu financijama drugih članica eurozone i ugrozio grčko članstvo u monetarnoj uniji eurozone. To bi također moglo ohrabriti druge zemlje u južnoj Europi da odustanu od vraćanja zajmova i od svojih proračunskih obveza. To bi pak moglo potkopati širu privredu Europske unije, čiji je učinak i dalje trom.

Ultraljevičarska vlada u Grčkoj bila bi i izravni politički izazov načelima liberalizma i tržišnog gospodarstva, promovirala etatističko ljevičarstvo i drugdje u EU i potkopala suvislu vanjsku politiku Unije. Syriza je revno promoskovska i omogućit će Putinu daljnja zadiranja u europsku politiku s ciljem da razgradi Zapad.

Dok sama Rusija bude lebdjela između ekspanzije i implozije, transatlantski savez i dalje će ove godine biti na teškoj kušnji. Rusija gotovo tone u ekonomsku crnu rupu i predsjednik Vladimir Putin vjerojatno će udariti na razne susjede i okupiti stanovništvo protiv izmišljenih neprijatelja. To može brzo proširiti rat u Ukrajini i utjecati na regionalnu stabilnost u baltičkoj i crnomorskoj regiji, kao i na južnom Kavkazu. On će možda procijeniti da je Washington previše zaokupljen drugim bitkama i da se stoga ne može oduprijeti njegovim novim pustolovinama.

[slika2]

OBAMINO NASLIJEĐE S manje od dvije godine koliko mu ostaje na predsjedničkom položaju Barack Obama u opasnosti je da za sobom ostavi ne baš značajan uspjeh u vanjskoj politici. Na sav glas rastrubljena nova era američke miroljubive globalne pomoći siromašnima, multinacionalizma i rješavanja problema, kad je Obama u siječnju 2009. bio inauguriran, donijela je razočaranje i možda više štete interesima SAD-a nego međunarodne intervencije Georgea W. Busha.

Lista propusta i neuspjeha raste, posebno u islamskom svijetu. Unatoč velikim nadama, brojnim inozemnim posjetima i nekim dirljivim govorima Obama je nesposoban pacificirati rašireni antiamerikanizam u većini muslimanskih država.

Bijela kuća kalkulirala je da će povlačenje američkih trupa iz Afganistana i Iraka rastjerati mnogo javne ljutnje zbog vojnih akcija SAD-a i sve više muslimanskih žrtava. Umjesto toga, Obamina politika nije pacificirala Afganistan ili spriječila oživljavanje džihadizma u Iraku, Siriji i na drugim radikalnim salafističkim frontama. Uistinu, uspjeh ISIL-ovih ustanika dovlači SAD vojno natrag u tu regiju unatoč velikoj Obaminoj nevoljkosti da intervenira.

Obamina administracija također se pokazala nesposobnom da iskoristi uzroke i posljedice ustanaka iz Arapskog proljeća. Umjesto da vode do demokratskih prodora i formiranja vlada sklonih Zapadu, te su pobune dale zamah militantnim islamističkim osjećajima i nekoliko zemalja poput Libije, Iraka i Sirije izložile teritorijalnoj krhkosti.

Najveći je propust SAD-a na Bliskom istoku izostanak napretka u rješavanju izraelsko-palestinske konfrontacije, što pothranjuje muslimansko nezadovoljstvo diljem globusa. Obama je naširoko percipiran kao skloniji izraelskim nego arapskim interesima i nesklon da se zalaže za dvije države kao rješenje.

Jedan od temeljnih ciljeva Obamine administracije bilo je neširenje nuklearnog oružja, čak ako je to značilo i pružanje ruke nekim antiameričkim diktatorima. Umjesto toga vlada se spoticala u sprečavanju Irana ili Sjeverne Koreje da napreduju u svojim programima proizvodnje nuklearnog oružja, dok se ruska tobožnja pomoć pokazivala neadekvatnom.

Putin je 2014. iskorištavao Obamino oklijevanje i nesigurnost te zamijetio slabost u njegovim planovima za povećanje nacionalne moći. Washington je propustio predvidjeti neke važne događaje ili odvratiti Rusiju od invazije na Ukrajinu i od snažnog imperijalnog pritiska na druge susjede. Umjesto toga Bijela je kuća igrala tek reaktivnu ulogu pokušavajući uvjeriti najranjivije saveznike iz NATO-a da će biti branjeni budu li napadnuti od Moskve. Obamini savjetnici, čini se, bili su nesposobni razumjeti strateško značenje kremaljske izgradnje carstva i njenog negativnog utjecaja na ciljane države. Osobito je Azerbajdžan u opasnosti da postane izoliran od Zapada, a njegova planirana opskrba Europe energentima podložna upletanju Moskve. Na transatlantskoj razini Obamina administracija nije uspjela voditi NATO u odlučno prihvaćanje novih demokracija na zapadnom Balkanu i južnom Kavkazu i uvelike je prepustila vodstvo podijeljenoj EU, koja pokazuje malo dosljednosti ili mišića u vanjskoj politici. Lista propusta dokazuje da će povjesničari, ako Obama ne postavi i provede odvažan vanjskopolitički cilj tijekom vremena koje mu je još preostalo na predsjedničkom položaju, teško zabilježiti ikoje drugo njegovo trajno pozitivno naslijeđe osim što je bio prvi crni predsjednik u povijesti SAD-a.