Slikar, ilustrator i fotograf Robert Gojević za Nacional govori o ‘Tribute to grof Juraj Drašković /150 godina od prvog fotografskog akta u Hrvata’, počecima hrvatske fotografije, suvremenim zbivanjima u toj umjetnosti i otkriva tehniku ambrotipije koju koristi i danas

Obitelj Drašković, osim što je poznata po nazivu jedne od ulica u centru grada Zagreba zahvaljujući Janku Draškoviću, hrvatskom političaru i hrvatskom preporoditelju, bila je najpoznatiji i najbogatiji velikaški rod u Hrvatskom zagorju koji je dao čak četiri hrvatska bana. Jedan od njih, grof Juraj VI. Drašković, pripadnik treće loze (1803. – 1889.), ostao je upamćen kao vlasnik i obnovitelj dvorca Trakošćana te Klenovnika i Čalineca. Međutim, Juraj je bio i pionir hrvatske fotografije koji se smatra začetnikom umjetničke fotografije u Hrvatskoj i najznačajnijim hrvatskim fotoamaterom 19. stoljeća. Zahvaljujući toj svojoj strasti postao je i članom tadašnjeg elitnog fotokluba Wiener Camera Club iz Beča. Danas se u trakošćanskoj zbirci čuva oko 700 njegovih snimaka. Osim klasičnih fotografskih motiva, Juraj Drašković autor je i prvog hrvatskog fotografskog akta. Riječ je o fotografiji “Jurimirska frajla”, nastaloj u tehnici ambrotipije 1865. godine. Ta fotografija mlade žene ispružene na trosjedu, koja okrenuta prema fotoaparatu gleda ravno u promatrače, čuva se u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu.

SLIKAR, ILUSTRATOR I FOTOGRAF Robert Gojević je 2015. odlučio ostvariti dugo smišljan projekt pod nazivom “Tribute to grof Juraj Drašković /150 godina od prvog fotografskog akta u Hrvata”. On tvrdi da je na tu ideju došao sasvim slučajno. “Tako to obično u životu i biva kada su u pitanju zanimljive stvari. Budući da me često pitaju kako se zove fotografija na staklu koju radim, potražio sam na internetu postoji li kakav spomen ambrotipije u povijesti hrvatske fotografije. Ispostavilo se da je ambrotipija iznimno malo, svega nekoliko primjeraka. U Muzeju za umjetnost i obrt nalaze se samo četiri. Dvije (nepoznatog autora) nastale su u Dubrovniku oko 1850., a riječ je o portretima Frane i Luke Krstelja. Treća je ambrotipija nazvana ‘Portret supružnika’, fotografirana u Zagrebu oko 1860., također nepoznatog autora, i konačno, meni najzanimljivija ambrotipija koju je načinio grof Juraj Drašković. Naime, oko 1865. u Jurimiru kod Maruševca grof Drašković fotografirao je nagu ženu koja leži na divanu. Tim ambrotipijama nemoguće je precizno odrediti točnu godinu nastanka. Za prve dvije sasvim je sigurno da nisu nastale 1850. jer je izumitelj ambrotipije Frederick Scott Archer prvi put objavio svoje otkriće u proljeće 1851. Samim time i za Draškovićevu fotografiju, koja je nastala oko 1865., ne možemo biti sigurni, ali sam ipak prihvatio navedenu godinu te odlučio obilježiti 150. obljetnicu njena nastanka. Činilo mi se vrlo zanimljivim napraviti projekt posvećen toj kultnoj hrvatskoj fotografiji u kojem bih istom kompliciranom tehnikom fotografirao aktove na približno sličnoj dimenziji stakla. Original je na 13,3×17 cm, dok moja stotinjak godina stara kamera koristi stakla 12,5×16 cm. S druge strane, projekt mi je posebno zanimljiv jer otvara mnoga pitanja o moralu i golotinji unazad 150 godina. Da je moguće, bilo bi vrlo zanimljivo vidjeti kako bi grof Juraj Drašković komentirao ono što se danas događa u hrvatskoj umjetničkoj fotografiji. Ako ništa drugo, uvjeren sam da bi ostao šokiran neravnomjernim napretkom tehnologije i civilizacije. Ambrotipija ili proces mokre ploče brzi je proces tijekom kojega fotograf ne smije dopustiti da se ploča osuši pa uz sebe mora imati tamnu komoru kako bi ploču odmah razvio. Uzmemo li u obzir razne temperaturne razlike tijekom godine, kolodij fotograf mora biti maher koji će prilagođavati kemiju jer se ljeti ploča daleko brže suši nego zimi. Kemija ima vijek trajanja, moguće ju je lako kontaminirati, pa se fotograf suočava s mnoštvom problema nepoznatih korisniku suhe ploče”, kaže Gojević.

Taj strastveni obožavatelj fotografije spremno je objasnio ambrotipiju, napomenuvši da je proces toliko težak da moraš biti pomalo lud da se time počneš aktivno baviti te da su potrebne godine da bi se savladao kompletan proces jer postoji niz postupaka koji mogu krenuti krivo i jednostavno nikada ne znaš hoće li rezultat biti dobar. Sve kemikalije nabavlja u inozemstvu, a za rad s njima potreban mu je i mali laboratorijski studio, uz posebnu pažnju pri rukovanju kemikalijama te vlastoručnu izradu velikog dijela opreme. Vjerojatno daleko od toga nije bio i sam grof Juraj Drašković koji se tih godina pionirske fotografije vjerojatno snalazio slično kao Gojević. Jednako je zanimljiv i razlog zbog kojeg se Gojević i odlučio prihvatiti tog prastarog tipa izrade fotografije u današnjoj eri digitalne fotografije dostupne svakome. “Kako bih mogao odgovoriti na to pitanje, prvo je potrebno napraviti jasnu razliku između mokrih i suhih ploča. Običavali su mi se javljati ljudi koji posjeduju staklene negativ ploče od kojih su neke bile u upotrebi čak donedavno, pa su mislili da posjeduju vrednije fotografije nego što su one uistinu bile. Ambrotipija je mokra ploča izumljena 1851., dok je prva suha ploča izumljena oko 1871. i ubrzo se usavršila te počela masovno proizvoditi. Već 1878. postojala su čak četiri britanska proizvođača. Zašto fotografija na suhoj želatinskoj ploči nema vrijednost poput ambrotipije kada je razlika između njihova izuma samo 20 godina? Zato što su se suhe ploče kupovale industrijski pripremljene, mogle su se dugo čuvati i omogućavale su vrlo brzo eksponiranje od čak i do djelića sekunde. Kod njih je bilo najvažnije to što je fotograf njima mogao fotografirati udaljen od tamne komore jer su se ploče mogle razviti dosta vremena nakon što bi ploča bila eksponirana. Fotograf mokre ploče cijenjen je jer je ujedno i kemičar koji sudjeluje u kompletnom fotografskom procesu. On ne kupuje pripremljene ploče. On sam miješa kemikalije, sam proizvodi kolodij koji ručno nanosi na staklo, sam proizvodi razvijač i fiksir te sam ručno lakira ploču. Tu je i odgovor na vaše pitanje. Ti problemi nepoznati su analognim i digitalnim fotografima, što je razlog tome da i danas ima tako malo fotografa mokrih ploča. Poriv je, dakle, sudjelovati u kompletnom procesu kojim se ručno izrađuju unikatne fotografije. Poriv je maknuti se od masovne proizvodnje fotografija koje može i čini apsolutno svatko”, kaže Gojević.

• ‘DANAŠNJE VALORIZIRANJE fotografije ozbiljno je narušeno. Sveprisutna je, lako dostupna i ne zahtijeva posebno umijeće. Danas je fotograf svatko tko ima pametni telefon’

TEŠKO JE PRECIZNO ODREDITI koliko se ljudi u svijetu danas bavi tom vrstom fotografije. Gojević kaže da u SAD-u ima dosta wet plate (kako se još naziva ambrotipija) fotografa, jer to je u neku ruku dio njihove kulture zbog fotografija iz građanskog rata, no u pitanju je ipak mali broj ljudi. U jednom razgovoru prije nekoliko godina poznati europski wet plate fotograf rekao mu je da vjeruje da u svijetu nema više od 500 takvih aktivnih fotografa. Naime, osim što se bavi tom specifičnom vrstom fotografija, Gojević je pokretač i glavni urednik magazina Blur, koji je u nekoliko riječi predstavio za Nacional. “Gotovo cijelo desetljeće promoviram fotografiju iz svih krajeva svijeta i svih mogućih tehnika. Časopis je internacionalan i objavljujemo ga u PDF formatu relativno visoke rezolucije i velikog broja stranica, a distribuiramo ga na internetu. Čita se u cijelom svijetu, osim u dvjema, trima zemljama u kojima ne postoji internet. Samim time, sigurno je riječ o najčitanijem hrvatskom časopisu, koji uglavnom ne čitaju Hrvati. Sljedeće godine objavit ćemo jubilarni 50. broj.” Osim što je tehnikom ambrotipije, u sklopu projekta “Tribute to grof Juraj Drašković / 150 godina od prvog fotografskog akta u Hrvata”, Gojević snimao aktove, paralelno radi na još nekim vlastitim projektima, s obzirom na to da je gotovo cijelo desetljeće u kontaktu sa svjetskom fotografskom scenom. Vrlo brzo naučio je, kako naglašava, kako se ozbiljno fotografsko izražavanje manifestira projektima. Prije nego što se uopće počeo baviti wet plate fotografijom, razmišljao je što će i kako fotografirati. Njegovi prvi projekti bili su srednjovjekovni vitezovi, a nakon toga, osim aktova, i portreti poznatih i priznatih Hrvata uglavnom iz kulturno-umjetničkog miljea. Kroz razgovor o aktovima grofa Juraja Draškovića, Gojević je izrazio čuđenje što Muzej za umjetnost i obrt nije to iskoristio za vlastitu promociju. Jednako se čudi nad činjenicom da zapravo nitko nije tijekom cijele 2015. otkrio da se ove godine obilježava 150 godina od prvog fotografskog akta u Hrvatskoj. Ako je već u pitanju tako značajna obljetnica, zanimalo nas je zašto nije sam pokušao organizirati izložbu. Gojević je za Nacional odgovorio: “Možda zato što se danas od fotografa očekuje da bude i PR menadžer, a ja se u toj ulozi nikada nisam ugodno osjećao. Nisam nametljiv, nemam veze u kulturnim krugovima i nisam tip koji bi išao moljakati i ‘grebati se’. Prije nekoliko godina kontaktirao sam neke galerije, ponudivši im atraktivnu wet plate izložbu najvećih stručnjaka na tom polju fotografije iz svih krajeva svijeta. Budući da nešto slično nitko do sada nije organizirao u svijetu, mislio sam da bi to moglo biti zanimljivo za naše izložbene prostore. Naravno, prevario sam se”, kaže Gojević.

Nema sumnje da je važnost tih prvih fotografskih radova grofa Juraja Draškovića za povijest fotografije u Hrvatskoj izuzetno velika. “Današnje valoriziranje fotografije ozbiljno je narušeno. Sveprisutna je, lako dostupna i ne zahtijeva neko posebno umijeće. Danas je fotograf svaka osoba koja posjeduje pametni telefon, a statistike govore o stvarno nevjerojatnom broju korisnika. Zato se kvaliteta izgubila u kvantiteti. Drugim riječima, ljudi danas fotografiju ne doživljavaju kao nešto posebno jer ona u stvari to i nije, ali to ne znači da su kriteriji vrednovanja za sve vrste fotografije isti”, kaže Gojević. Smatra da je sve vezano uz povijest hrvatske fotografije vrlo važno, a posebno fotografije grofa Jurja Draškovića koje su najraniji sačuvani fotografski opus. Pritom ističe činjenicu da još uvijek nemamo muzej fotografije, što govori o tome koliku važnost odgovorni pridaju staroj fotografiji. Postoji dio populacije koji je nostalgičan prema starim fotografijama, što najbolje dokazuje hvalevrijedna izložba “Foto Tonka” otvorena početkom godine. Budući da Zagrebu kronično nedostaje i profesionalna fotogalerija, njegov je prijedlog da se svi ti nedostaci riješe tim jednim potezom. Možda njegove riječi dospiju i do onih koji o tome odlučuju ili barem do onih koji bi se prihvatili realizacije takvog dobro osmišljenog poslovnog poteza bitne kulturnoumjetničke vrijednosti.