Trinaesta godišnjica krvavog atentata na novinara i osnivača Nacionala Ivu Pukanića i njegova suradnika Niku Franjića, koja se obilježava 23. listopada, događa se u mjesecu kad su se poklopila dva važna događaja: dodjela Nobelove nagrade za mir novinarima, Filipinki Mariji Ressa i ruskom novinaru Dmitriju Muratovu, i presuda bivšem premijeru Ivi Sanaderu i HDZ-u u aferi Fimi media.

Borba protiv korupcije i kriminala, razotkrivanje tajnih političkih pokrovitelja tih kriminalnih aktivnosti, kao i borba za pošteniju, bolju i uspješniju Hrvatsku bili su osnovni motiv i pokretačka snaga Nacionala i Ive Pukanića. Razobličavanje tada nedodirljivog i omiljenog premijera Sanadera i skidanje lažne pozlate izgrađene oko njegova lika i djela, započelo je upravo preko Nacionala. Početkom siječnja 2007. naslovnica Nacionala izazvala je ogromne turbulencije ne samo na hrvatskoj političkoj sceni, već je izazvala i pažnju svjetske javnosti jer je vijest iz Nacionala prenijela i agencija Associated Press. Nacional je pod naslovom ‘’Blago na ruci premijera Sanadera’’ objavio da Ivo Sanader posjeduje kolekciju od petnaestak skupocjenih satova vrijednu približno 150 tisuća eura, to jest peterostruko više od njegove godišnje plaće te da kolekciju nije prijavio u svojoj imovinskoj kartici. U javnosti su se počela postavljati pitanja o tome otkud premijeru novac za kupnju tih satova, što je prvi put u fokus javnosti stavilo mogućnost da Sanader, koji se hvalio borbom protiv korupcije i odlučnošću da u Hrvatskoj zažive europske vrijednosti, vodi neki tajni, dvostruki život.

Nacional je pregledom tisuća fotografija premijera detektirao da je on nosio satove kao što su A. Lange und Sohne vrijedan 28 tisuća eura, zatim oko 10 i pol tisuća eura vrijedan Franck Muller Cintrée Curvex te isto toliko vrijedan Cartier Pasha promjera 42 mm. Na premijerovoj je ruci prepoznat i IWC Big Pilot (10.500 eura) i Blancpain Villeret Ultraslim (10.000 eura). Ustanovljeno je da premijer posjeduje i tri Rolexa, IWC Portugese Chrono 5250 eura, Dunhill, Audemars Piguet te još jedan Panerai, dok je krunom kolekcije proglašen njegov sat Roger Dubuis Golden Square. Satovi iz te serije proizvode se u limitiranim edicijama od 28 primjeraka, a stoje između 20 i 100 tisuća eura, ovisno o modelu. Sanader se na nekim fotografijama pojavljivao s još ručnih satova koje Nacional nije uspio identificirati. Nacionalovo otkriće tada je otvorilo najvažnije pitanje: kada je i kako premijer stekao sve te skupocjene urarske dragulje. Tadašnji glasnogovornik vlade Ratko Maček pokušao je “popeglati” stvar pa je tvrdio da Sanader skuplja satove desetljećima, da je mnoge imao prije povratka iz Austrije početkom 90-ih. Kako je tada objavljeno, jedini skupocjeni sat koji je Nacionalova redakcija uspjela uloviti na snimkama prije 2003. je Panerai Luminor Marina vrijedan oko 3700 eura. Sanader ga je na ruci imao na tiskovnoj konferenciji u HDZ-u 2000., na otkrivanju biste pokojnog predsjednika Tuđmana 2001., i iste godine na Općem saboru HDZ-a. Neke od satova iz kolekcije Sanader nije ni mogao imati prije nego što se vratio u Hrvatsku iz Austrije, pa ni prije no što je postao premijer, kako je tvrdio glasnogovornik Maček, jer se u to vrijeme nisu još ni proizvodili. Na primjer, A. Lange und Sohne model Grand Lange 1 prvi se put pojavio na tržištu 2003., a Cartier Pasha tek od 2005.

Tjedan dana nakon priče o satovima, Nacional je demistificirao priču koju je hrvatskoj javnosti pričao premijer Sanader – da je on u Austriji bio uspješan poslovni čovjek, kao i priču o tome da je kao agent agencije Meyer Press mogao zaraditi ogromni novac prodajom razgolićenih djevojaka za duplerice Starta i drugih medija.

Nacionalov novinar Robert Bajruši otkrio je punu istinu o premijeru: Sanader je bio suvlasnik dviju tvrtki koje su osnovane najmanjim početnim kapitalom, od kojih je jedna pod sumnjivim okolnostima ugašena za manje od tri godine, dok je druga bila nešto dugotrajnija, ali mu je ondje nadređeni ortak bio Michael Passer, austrijski biznismen umiješan u poslovni skandal o kojem se raspravljalo i u parlamentu u Beču.

Ivo Sanader prvi put je otišao u Austriju 1978., neposredno nakon vjenčanja sa suprugom Mirjanom, živjeli su u Innsbrucku, gdje su pohađali tamošnje sveučilište i u tom periodu živjeli su skromno. Sanader je tek honorarno povremeno izvještavao za Sportske novosti, da bi kasnije upoznao Hansa Meyera, vlasnika press agencije preko koje je prodavao slike Startu – ali Start za takve fotografije nije plaćao više od tri tisuće dolara godišnje.

Pukanić nije doživio rasplet priče oko premijera Sanadera koji se počeo odvijati četiri godine nakon naslovnice sa satovima. Isto kao što nije dočekao vijest da je novinarska profesija dobila najvrednije priznanje.

Odlukom da se Nobelova nagrada za mir ove godine dodijeli upravo novinarima, Švedska akademija osvijestila je zapostavljenu istinu da su novinarstvo, činjenice i sloboda govora u današnjem svijetu ugroženiji nego ikada, a novinari i istina, kako je naglasila dobitnica nagrade, novinarka Maria Ressa, izloženi napadima i podmetanjima. Unatoč brzoj reakciji policije koja je uhitila neposredne izvršitelje, Hrvatska se nikada nije do kraja suočila sa suštinom onoga što je ocijenjeno kao najnasilniji čin u novijoj hrvatskoj povijesti, a predstavljao je i jedan od najnasilnijih udara na slobodu medija u svjetskim razmjerima.

Eksplozija koja je točno u 18 sati i 22 minute, 23. listopada 2008. godine, uzdrmala najuži centar Zagreba imala je samo jedan cilj – usmrtiti novinara, osnivača i tada suvlasnika Nacionala Ivu Pukanića i zaustaviti njegova razorna novinska otkrića kojima je nanosio ogromne udarce ne samo hrvatskim kriminalno-političkim krugovima, već i međunarodnoj mafijaško-političkoj hobotnici koja se enormno obogatila na ilegalnim djelatnostima, poput šverca duhanom.

Ubojstvo Pukanića trebalo je izvršiti pod svaku cijenu pa kriminalci iz Srbije i Bosne i Hercegovine koji su angažirani da izvrše taj monstruozni čin nisu marili za popratne žrtve.

Dok je tog četvrtka navečer napuštao zgradu redakcije Nacionala u Staroj Vlaškoj u centru Zagreba i krenuo prema svom automobilu, koji je bio parkiran na parkiralištu Židovske općine u Palmotićevoj ulici, koje se nalazi tik uz tadašnju zgradu Nacionala od koje su ga dijelila samo metalna vrata, Pukanić nije bio sam. S njim je u društvu bio njegov dugogodišnji suradnik, šef Nacionalova unaprjeđenja prodaje i marketinški stručnjak Niko Franjić, hrvatski branitelj koji je početkom 90-ih branio Hrvatsku od srpske agresije, a potom se zaputio u emigraciju u Čile.

Istina o naručiteljima atentata na Pukanića i Franjića, koji je postao kolateralna žrtva tog ubilačkog pohoda, počela se ponovno nazirati prošle godine, nakon što je Nacional objavio sadržaj audiosnimke telefonskog razgovora Sretena Jocića, zvanog Joca Amsterdam, koji je u tom razgovoru konstatirao da je mogao biti slobodan čovjek da je progovorio o ulozi crnogorskog predsjednika u ovoj priči te objašnjava zašto do sada nije prokazao Milu Đukanovića.

u siječnju 2007. Nacional je na naslovnici objavio priču o Sanaderovoj kolekciji satova vrijednoj 150 tisuća eura koju je prenijela agencija Associated Press, a potom i istinu o Sanaderovim počecima u Austriji. FOTO: Nacional

Jocić je u tom razgovoru koji je prema tvrdnjama Nacionalova izvora snimljen 13. rujna navečer, koji je vodio iz zatvora u Srbiji u kojemu služi kaznu zbog jednog naručenog ubojstva, sebi bliskoj osobi, vjerojatno i namjerno računajući da se njegovi razgovori iz zatvora snimaju, rekao:

“Ja sam Joca Amsterdam. Prošlih dvanaest godina sam u zatvoru. Mogao sam da namjestim predsjednika Crne Gore. Nudili su mi da idem živjeti u Kostariku. Je li tako? Ja to nisam uradio. Ovdje sam gdje sam. Neću da me se moji unuci i djeca stide živog. Bolje da se ponose sa mnom mrtvim.” To je, prema tvrdnjama Jocićeva sugovornika, u telefonskom razgovoru izjavio Sreten Jocić zvani Joca Amsterdam koji je u sudskom procesu vođenom u Srbiji oslobođen krivice za organizaciju ubojstva Ive Pukanića i Nike Franjića.

O Đukanovićevu mogućem interesu za likvidaciju Nacionalova utemeljitelja ovaj je tjednik posljednjih godina objavio dugu seriju temeljito dokumentiranih tekstova, u sklopu svojih istraživanja o kriminalno-poslovnoj suradnji Mila Đukanovića i Stanka Subotića Caneta, svojedobnog važnog dobavljača cigareta za jugoslavensko crno tržište.

Serija Nacionalovih izuzetno ekstenzivnih i dokumentiranih članaka osvijetlila je brojne nezakonite aspekte interesne suradnje Đukanovića i Subotića, što je uvelike osujetilo njihove lukrativne švercerske aktivnosti koje su, po nekim procjenama, dosezale oko milijardu dolara godišnje. Pisanje Nacionala o toj temi moglo je biti motiv za naručivanje Pukanićeva ubojstva.

Uvjerenje da je duhanska mafija vjerojatni Pukanićev egzekutor potkrijepio je u srpnju ove godine i bivši američki veleposlanik u Hrvatskoj William Montgomery. On je u velikom intervjuu za Večernji list u srpnju izjavio kako smatra da je ubojstvo Ive Pukanića naručila duhanska mafija. Izravno upitan da tu tvrdnju potkrijepi imenima naručitelja, Montgomery se odbio izjasniti, rekavši: „Primio sam dovoljno ozbiljnih prijetnji. Koje su mi prenijele srpske i američke obavještajne službe. Tako da ne bih o imenima. Ali čvrsto vjerujem da je to bilo zbog toga.“ Montgomery je jedan od sposobnijih američkih diplomata koji su poslom boravili na području jugoistočne Europe i raspolaže prvorazrednim saznanjima američke obavještajne zajednice iz tog perioda. Utoliko njegova izjava zasigurno nije izrečena napamet. Što je, postoji li ikakav interes da se dospije do naručitelja tog atentata, USKOK trebalo zainteresirati da Montgomeryja kontaktira i upita ga što još može reći o naručiteljima tog atentata i prijetnjama koje je iz tog miljea dobivao.

Dva i pol mjeseca nakon Montgomeryja, crnogorski vicepremijer Dritan Abazović izjavio je u intervjuu tjedniku Express:

“Obračunali smo se i sa švercom cigareta koji za sebe veže slučaj likvidacije hrvatskog novinara Ive Pukanića’’. Abazović je šef crnogorske stranke URA koja je presudna u održanju aktualne crnogorske vlade. Njegova stranka postala je presudna za rušenje, kako je sam govorio, ‘’kriminalno-mafijaškog režima’’ Mila Đukanovića. Abazović je izjavio kako crnogorske pravne institucije ne mogu pratiti odlučnost koju demonstrira trenutna vlada Crne Gore u borbi protiv korupcije i organiziranog kriminala, kao i da je u govoru pred članovima EU parlamenta zatražio pomoć za promjene zakona o državnom tužiteljstvu da isporuče željene rezultate u toj borbi. Potom je izravno povezao duhansku mafiju s atentatom na Ivu Pukanića.

Naručitelji atentata na Ivu Pukanića i Niku Franića nisu otkriveni ni nakon 13 godina, ali bivši američki veleposlanik u Hrvatskoj William Montgomery izjavio je u srpnju da iza toga stoji duhanska mafija. FOTO: Nacional

Sva ta otkrića važne su indicije koje bude nadu da bi se, trinaest godina nakon ubojstva Ive Pukanića, napokon mogli ostvariti značajniji pomaci na putu prema otkrivanju naručitelja tog atentata.

Njima je olakšao posao tadašnji državni vrh predvođen premijerom Ivom Sanaderom. Nacional je njegov način vladanja kontinuirano osvjetljavao, a suštinski počeo demontirati objavom otkrića o kolekciji njegovih skupocjenih satova. Glavni urednik Nacionala Berislav Jelinić u svojoj je knjizi izdanoj 2014. godine pod naslovom ‘’Zašto je ubijen Ivo Pukanić’’ polovicu njenog prostora posvetio upravo kompleksnom odnosu Pukanića i Sanadera. Taj njihov odnos i uloga Nacionala u demontaži Sanaderove koruptivne hobotnice također su Pukanića mogli koštati života. Prošlotjedna pravomoćna presuda Ivi Sanaderu i HDZ-u u aferi Fimi media ponajbolje ilustriraju koliko su ta Nacionalova otkrića bila dalekosežna. Kao i Pukanićeve kolumne u kojima je Sanadera praktički politički definitivno otpisao u punom naponu njegove političke snage.

Ivo Pukanić o Ivi Sanaderu – 29. kolovoza 2005. – ‘Dečko koji je mnogo obećavao’

‘Ne postoji ništa gore nego kad laž postane uobičajeni način komuniciranja i razmišljanja, a ljudi koji misle da je laganje najveći grijeh postanu čudaci i ridikuli u društvu. Kad laž postane glavni stup braka, prijateljstva, tvrtke, obitelji ili države, teško se može dublje potonuti. A Hrvatska se upravo zbog laži nakon samo 15 godina postojanja našla na dnu, teško bolesna i bez nade.

Ako se rak na vrijeme otkrije, kirurg uzme skalpel i odstrani tumor. Najgore je kad liječnik utvrdi da više nema potrebe za kirurškim zahvatom. Je li Hrvatska bolesnik u takvoj fazi bolesti u kojoj spasa za nju više nema? Je li Hrvatska toliko ogrezla u laži da se kao država počela gaditi svojim građanima? Ako jest, za to su u prvom redu krivi političari, koji svagdje na svijetu lažu. Ipak, u većini demokratskih država radi se o akutnom laganju, potrebnom u određenom trenutku za političko preživljavanje. U tim državama rijetki su oni koji su uspjeli politički preživjeti dulje vrijeme, a da im se laganje bilo pretvorilo u kroničnu bolest. Ako su politički preživjeli, to je bio jasan znak da s njihovom demokracijom nešto nije u redu i da je država u blatu.

U samo sedam dana Vlada, odnosno Ivo Sanader, dva su puta uhvaćeni u laži…

Čovjek sa zrncem soli u glavi mora se upitati – ima li tim lažima kraja? Odgovor je vrlo jednostavan – nema. Jer prva laž generira drugu, i u nju se čovjek uvlači kao pokeraš koji forsira igru pokušavajući vratiti izgubljeno. To se dogodilo Sanaderu i njegovoj vladi.

Sredinom 50-ih godina, kad Hollywood nije proizvodio samo smeće, snimljen je film “Priručnik za oženjene muškarce”. Žena pronalazi muža s ljubavnicom u krevetu i dok ona viče na njega i jecajući ga pita zašto joj je to učinio, muškarac mirno posprema krevet, oblači se, mrtav-hladan namješta kravatu i cijelo vrijeme govori uplakanoj ženi kako nije istina da ju on vara. I ljubavnica se odjene i ode mirno ne izgovorivši ni riječ. Nakon što pospremi krevet, nategne plahtu, obuče odijelo, pljesne rukama i kaže: “Ženo, vidiš li da nema nikoga sa mnom u krevetu i da se tebi sve pričinilo!” Žena obriše suze i radosno usklikne: “Pa gle, zaista, meni se sve ovo samo pričinjavalo. Moj muž je meni vjeran i ne vara me, a ja sam očito bolesna kad ga mogu za takvo što gnjusno optužiti.” Taj skeč u filmu zvao se “Deny, deny, deny” (“Poriči, poriči, poriči”). Vjerojatno je to bio omiljeni film hrvatskoga premijera u mladosti te je iz njega naučio osnovni postulat svoga vladanja.

Takvo ponašanje premijera i njegove vlade postalo je obrazac komuniciranja u Hrvatskoj. U javnost je dosad prodrlo samo nekoliko primjera takvog ponašanja, a tek se može zamisliti koliko je dosad bilo takvih nagodbi i prljavih igara za koje javnost nikada neće doznati…

Sanader je došao na vlast zahvaljujući suprotstavljanju Iviću Pašaliću ogrezlom u privatizacijskom kriminalu Tuđmanova režima. Kad je Sanader dolazio na vlast, bio je “dečko koji obećava”, koji svojom pojavom i ponašanjem ulijeva povjerenje i nadu. Sve je to olako ispustio iz ruku zbog toga što nije iskren i lojalan čovjek. U stranci i Vladi uveo je autokratski model vladanja, svi ga se boje i potpuno su blokirani jer on o svemu mora odlučivati. Pitanje je samo gdje se danas nalazi i kamo ga to vodi u budućnosti. Ako se hitno ne promijeni, to ga sigurno vodi u propast. A gdje je danas? Vjerojatno tisućiti put gleda film “Priručnik za oženjenog muškarca”.