Soja je tisućljećima imala značajnu ulogu u prehrani istočnoazijskog stanovništva, no zapadni svijet počeo je otkrivati njene prednosti tek početkom 20. stoljeća

Najdalje je otišao Ford. Jednu od knjiga posvećenih soji dobio je u ruke Henry Ford, koji ju je pročitao i oduševio se novim mogućnostima, kako u prehrani, tako i u industrijskoj proizvodnji. Angažirao je studente, zaposlio najbolje kemičare na tržištu, osnovao poseban odjel za istraživanje i samo tijekom 1932. i 1933. potrošio 1.250.000 dolara na te projekte.

Već 1935. u svakom su se automobilu tvrtke Ford nalazili dijelovi koji su potjecali od soje, a na tržište su izbačeni i dotad nepojmljivi proizvodi poput sojinog mlijeka. Radilo se i na razvoju bioplastike i umjetne svile, a sam Henry Ford bio je toliko oduševljen čarobnom biljkom da je nosio odijela napravljena od soje i priređivao zabave na kojima su servirana isključivo jela od soje.

Voditelj projekta, kemičar Robert Allen Boyer kasnije će patentirati i sintetičko meso bazirano na sojinom proteinu. Danas je soja iza kukuruza najznačajnija industrijska biljka u SAD-u, osnovni izvor stočne i životinjske hrane, kao i neizostavan sastojak velikog dijela industrijski pripremljene ljudske hrane.

Ma što mislili o kontroverzama, ponajprije izazvanima genetskim modificiranjem soje, neupitno je da je danas ona jedna od najznačajnijih kultiviranih biljaka na svijetu, ponajprije zahvaljujući Fordu. Manje je poznato kako je on pokušao naći primjenu novih materijala i u svojem primarnom području interesa, automobilskoj industriji, premda je od toga ostala samo priča o jednom prototipu i rješenjima primijenjenima na njemu, patentiranima nekoliko mjeseci nakon predstavljanja.

Razvoj bioplastike ulijevao je nadu da će težak i skup metal moći biti u velikoj mjeri zamijenjen materijalima koji bi povezali agrikulturu i industrijsku proizvodnju, čineći pritom automobile lakšima i sigurnijima. Ford je naredio razvoj prototipa koji će imati karoseriju od novog, revolucionarnog materijala i on je uistinu napravljen i predstavljen u ljeto 1941.

Bez konkretnog imena, ostao je zapamćen kao Automobil od soje, premda zapravo nije sačuvana kemijska formula plastike od koje je napravljen. Smatra se da su korišteni i soja i konoplja i pšenica, kao i na nafti bazirani plastični kemijski spojevi. Zbog strukturne čvrstoće osnovna je konstrukcija automobila ipak bila od tradicionalnog čelika, no već je i zamjena vanjskih panela plastikom olakšala prototip za trećinu, mjereno spram serijskih automobila iz tog vremena.

Automobil od soje uz nemali je interes javnosti predstavljen 13. kolovoza 1941. na Danima Dearborna, lokalnom festivalu Fordovog grada, a kasnije je predstavljen na još jednom sajmu. Čelni ljudi u kreiranju modela bili su već spomenuti Boyer i dizajner alata Lowell E. Overly, koji je i dizajnirao vanjski izgled automobila nakon što je Henry Ford odbacio prijedlog Boba Gregoriea, vodećeg dizajnera tvrtke. Američki su se mediji raspisali o automobilu, predviđajući da će u roku od nekoliko godina plastična vozila zavladati cestama, ekonomičnija, lakša, sigurnija i jeftinija.

I sam je Henry Ford najavljivao serijsku proizvodnju u roku od tri godine, pa ha je i patentirao 13. siječnja 1942. godine. No tada je došao rat, proizvodnja automobila je zaustavljena, nekadašnji Hitlerov simpatizer Ford izgubio je dio moći i ugleda, a uskoro i umro. Nove su čeličane izgrađene za ratne potrebe, a nakon rata bilo ih je potrebno očuvati upogonjenima, pa je san o masovno proizvođenom plastičnom automobilu ostao samo san. Jedini je prototip uništen tijekom rata, navodno po instrukcijama ljubomornog Gregoriea.

Kasnije, Chevrolet Corvette je uveo posve drugu vrstu plastike u automobilsku industriju, a najbliže ostvarenju sna o automobilu od plastike biljnog podrijetla došli su Istočni Nijemci legendarnim modelom Trabant. Danas se ipak materijali koji sadrže soju mogu naći u mnogim dijelovima suvremenih automobila, tako da se ne može reći da je ovaj zaboravljeni san ostao u potpunosti neostvaren.