S jedne strane su dimnjaci željezare iz kojih kulja dim, a na drugoj su otpacima zatrpane ulice na rubu lučkog kompleksa: područje oko migrantskog hotspota u Tarentu, u južnoj Italiji, ružno je mjesto. Jednog sivog prosinačkog jutra, vrata prihvatilišta su se otvorile kako bi primile 44 novopridošla migranta.

Među njima su i braća Mohamed i Ibrahim, čije su telefonske brojeve su dobili novinari ARD-ovog studija u Rimu. Za dvojicu Sirijaca Tarento bi trebao biti polazna točka za putovanje u zemlju iz snova. To je put koji europska pravila o migracijama zapravo ne predviđaju i ne dozvoljavaju.

Njih dvojica ostaju u prihvatilištu samo nekoliko sati. Talijani ih registriraju kao pristigle migrante i u skladu s važećim propisima EU-a uzimaju njihove otiske prstiju. Mohamed i Ibrahim ne traže azil. Kasnije ih odvode u smještajni centar u blizini Leccea, udaljen 80 kilometara.

Sljedećeg jutra, Mohamed već ima jasne ideje o tome što bi dalje trebali poduzeti on i njegov brat: “Želimo u Njemačku”, nedvosmisleno kaže ovaj 31-godišnjak. Prema pravilima EU-a, za zahtjeve za azil odgovorne su zemlje u kojima su migranti prvi put stupili na tlo Europe – u ovom slučaju je to Italija.

Ali Mohamed i Ibrahim se ponašaju kao i većina migranata: samo ove godine je preko Sredozemlja u Italiju stiglo više od 130.000 migranata ali samo 10.000 njih, ili manje od deset posto, je do kolovoza tamo podnijelo zahtjev za azilom.

“Njemačka je vrlo demokratska”

Mohamed ponosno kaže da zna mnogo o Njemačkoj i navodi: “Njemačka je vrlo demokratska. Njemačka ima snažnu privredu i mnogo mogućnosti za zapošljavanje.” Iznad svega, to je “prva zemlja kada je u pitanju podrška ljudima kojima je potrebna pomoć”. Njemačka, kaže Muhamed, “daje najveću pomoć”.

31-godišnji bivši student strojarstva i njegov 25-godišnji brat Ibrahim potječu iz Damaska. Područje u kome su živjeli, kažu, nije bilo zahvaćeno ratom, ali su se bojali da će biti pozvani u vojnu službu.

Zbog toga su 2021. otišli u Libiju. Tamo su radili u restoranu u Bengaziju i kao automehaničari kako bi zaradili novac za putovanje do Njemačke.

Nakon dvije i pol godine, pričaju, shvatili su da imaju dovoljno novca da krijumčarima plate potrebnih 4.000 eura za prebacivanje u Italiju. Mohamed kaže kako su na moru bili visoki valovi i da je bio u strahu. Spasila ih je humanitarna organizacija „Liječnici bez granica” i svojim brodom „Geo Barents” prevezla u Tarento.

Nakon samo jedne noći u Italiji, braća su spakirala sve svoje stvari u jednu malu torbu, ne želeći gubiti vrijeme. Prihvatni centar je otvoren i pristiglim migrantima je dozvoljeno slobodno kretanje po zemlji.

Mohamed se o najbržoj mogućnosti prebacivanja do Njemačke raspitivao u smještajnom centru: “Pitao sam ljude gdje je željeznička stanica. Idem sada, kupiti kartu i krenuti.” Na pitanje je li svjestan toga da će morati prijeći granicu, što mu nije dozvoljeno, Mohamed je s osmjehom odgovorio. “Teška vremena stvaraju jake muškarce”, kaže on na engleskom.

Mohamed i Ibrahim hodaju dva kilometra duž polja do sljedeće autobusne stanice, a odatle se prebacuju do željezničke stanice u Lecceu. Tamo Mohammed pokušava kupiti SIM-karticu za svoj mobilni telefon. No, nitko mu je ne želi prodati jer je njegova sirijska putovnica istekla.

U jednom baru dva brata prilaze još dvojici mladića koji govore arapski. Bilo je potrebno tek nekoliko minuta prije nego što je Mohammed sjeo na iznajmljeni električni skuter s jednim od sugovornika i odjurio nekamo. Njih dvojica se vraćaju za oko pola sata kasnije – i Mohamed već ima svoju karticu mobilnog telefona za mobilni internet.

Pomoć

Uvijek je zapanjujuće koliko brzo dva brata uspostavljaju kontakt s drugim migrantima i ostvaruju poznanstva na svom putu za Njemačku. Na željezničkoj stanici u Lecceu kupuju karte za noćni vlak za Milano kako bi odatle krenuli dalje na sjever. „Imam prijatelje u Münchenu, Berlinu, Stuttgartu i Düsseldorfu”, kaže Mohamed. On i njegov brat bi se htjeli dokopati Münchena.

Oko 80 posto putnika u noćnom vlaku su migranti. Mohamed i Ibrahim se ovdje susreću s drugim Sirijcima. I oni se također žele prebaciti do Njemačke. Kasno u noći, tri talijanska policajca ulaze u vlak i vrše nasumične provjere. Muhameda i Ibrahima nisu kontrolirali i oni već ujutro stižu na središnju željezničku stanicu u Milanu.

Nakon razgovora s ostalim migrantima u vlaku, Mohamed iznenada mijenja planove za nastavak njihove rute od Milana: ne želi s bratom ići Flixbusom do Münchena, nego radije vlakom za Stuttgart. „Tražim grad u kojem je lakše dobiti papire”, objašnjava on svoju promjenu mišljenja. A na pitanje misli li da je u Stuttgartu to lakše, Mohamed odgovara: “Mislim da jest”.

Ali nešto drugo se mijenja u Milanu: Mohamed i Ibrahim više ne žele da ih novinari ARD-a prate. Nestaju u gradu na nekoliko sati.

Uvečer su podigli novac koji im je poslala sestra, poslan preko Western Uniona, kupili nekoliko novih odjevnih predmeta, uključujući rukavice i toplu odjeću i ošišali se. Mohamed objašnjava dalji plan: „Želimo kupiti karte za Lugano i odatle ići dalje za Njemačku.” Dakle, umjesto rute preko prijevoja Brenner između Italije i Austrije, ruta kroz Švicarsku.

Švicarska kao tranzitna zemlja

Nedugo kasnije, Mohammed i Ibrahim se ukrcavaju na regionalni vlak za švicarski Chiasso, kojim se također prevoze mnogi koji svakodnevno idu na posao iz jedne u drugu zemlju. Odatle su očito nastavili prema Luganu.

Kasno navečer, Mohamed i Ibrahim su novinarima ARD-a poslali svoju fotografiju iz Züricha. Sljedećeg jutra poruka sa „smajlijem” iz Stuttgarta. Nakon toga prekida se kontakt. Braća iz Sirije su za tri dana, nakon ulaska u EU na krajnjem jugu Italije, stigla u Njemačku bez važećih dokumenata, piše DW.