Objavljeno u Nacionalu br. 403, 2003-08-05

U prošloj godini prosječna mjesečna primanja najuspješnijih hrvatskih menadžera počela su se izjednačavati s plaćama europskih biznismena

Objava prvih poreznih prijava za prošlu godinu ponovno je uzbudila hrvatsko javno mnijenje: šok su izazvali podaci da je jedan zagrebački menadžer mjesečno zarađivao 170.000 kuna, splitski odvjetnik prijavio je godišnji prihod od 2.575.754 kuna, a konzultant 2.446.718 kuna. Nakon što se obrade svi podaci, takvih visokih prijava bit će neusporedivo više nego proteklih godina. U zaradama, doznao je Nacional, prednjače najbolji hrvatski menadžeri: njihova su se primanja počela približavati plaćama europskih biznismena, pa i izjednačavati se s njima. Franjo Luković, predsjednik Uprave Zagrebačke banke koja je u vlasništvu talijanske bankarske grupacije Unicredito, imao je prošle godine prosječna mjesečna primanja od 166.000 kuna. Božo Prka, predsjednik Uprave Privredne banke u vlasništvu talijanske bankarske grupacije Banca Intesa, prijavio je znatno manje prihode: oko 95.000 kuna mjesečno. Logično je da Prka ima manju plaću od Lukovića jer je Zagrebačka banka znatno veća od Privredne. No to ne znači da je Prka zaista bitno zaostao u primanjima za Lukovićem: neki hrvatski menadžeri primaju dio plaće u inozemstvu, a uz domaći i strani dio plaće uživaju i niz beneficija i bonusa koji su nerijetko ukupno veći od plaće. Tako uz već uobičajenu upotrebu službenog automobila, kreditnih kartica i telefona imaju pravo na besplatno školovanja djece, plaćaju im se najamnina za kuće i stanove, troškovi godišnjeg odmora, stručnog usavršavanja, učenja stranih jezika, kupnje odjeće i stručne literature, posebnog životnog i zdravstvenog osiguranja, imaju pravo na kupnju dionica po povlaštenim uvjetima, a sudjeluju u raspodjeli dobiti tvrtke i članovi su nadzornih odbora drugih kompanija. Plaće, dakle, nisu ni izdaleka jedini prihod niti se samo po njima može određivati standard najuspješnijih hrvatskih menadžera. Inače plaće vodećih bankara u Hrvatskoj, kao što su Zdenko Adrović iz Raiffeisen banke, Goran Gazivoda iz HVB Croatia i Petar Radaković iz Erste & Steiermarkische, iznose u prosjeku, tvrde financijski stručnjaci, između 70 i 90 tisuća kuna.

Rekordnu mjesečnu plaću u 2002. od 170 tisuća kuna primio je direktor Zagrebačke banke Franjo Luković Analize pokazuju da su ove godine, uz bankare, u samom vrhu po primanjima menadžeri financijskih i mirovinskih fondova. Tako je sada već bivši predsjednik Uprave AZ fonda Boris Galić primao mjesečno 112 tisuća kuna. Predsjednik Uprave DOM fonda , koji se odnedavno zove Korifej d.d., Damir Ostoja imao je mjesečne prihode od 87 tisuća kuna. Vodeći menadžeri poput Petra Vlaića iz Plavog mirovinskog fonda, Ljiljane Weissbarth iz HA 1 fonda, Ivan Pavelić iz Heliosa, Dubravko Štimac iz PBZ Croatia osiguranja, Damir Lamza iz Raiffeisena, Marko Čižmek iz EURO investa, Ivan Sladonja iz PBZ Investa i Tomislav Tukić iz TTinvesta, zarađuju, tvrde stručnjaci, u prosjeku mjesečno između 60 i 100 tisuća kuna. No, po svemu sudeći, 2002. bila je u Hrvatskoj zlatna godina za bankare i financijske institucije. Zbog odluke Hrvatske narodne banke da ograniči rast kredita bankari procjenjuju da će u ovoj godini imati posredne štete između 15 i 20 milijardi kuna. Ni fondovi neće ostati pošteđeni: nove mjere mogle bi utjecati na pad cijena državnih obveznica, što bi moglo ozbiljno smanjiti prinose mirovinskih fondova. Zbog svega toga financijski eksperti predviđaju da će banke i fondovi ove godine možda morati smanjiti plaće a možda i broj zaposlenih.

Enormno visoka primanja u bankarskim i ostalim financijskim institucijama nužno će nametnuti brojna pitanja. Među ostalim, jesu li menadžerske plaće u skladu s načelima modernog poslovanja ili su pak izraz posebnih okolnosti na tranzicijskom tržištu kao što je hrvatsko. Teško će, naime, braniti tako visoke plaće bankara dok njihove banke nemilosrdno deru klijente najvećim kamatama u Europi. Kako braniti enormno visoka primanja u mirovinskim fondovima dok stotine tisuća umirovljenika imaju penziju manju od tisuću kuna.

Vlasniku Agrokora Ivici Todoriću njegova je tvrtka isplaćivala oko 85 tisuća kuna mjesečne plaće. Predsjednik uprave Hrvatskog Telekoma Ivica Mudrinić prijavio je samo 35 tisuća prosječnih mjesečnih primanja. Plaća predsjednika Uprave Ine Tomislava Dragičevića iznosila je u prosjeku, s dodatkom na radni staž, oko 17 tisuća kuna. Slične plaće imali su i direktori ostalih tvrtki u državnom vlasništvu budući da su njihove plaće ograničene na visinu od najviše pet prosječnih mjesečnih primanja u Hrvatskoj. To je, naravno, vrlo nestimulativno jer je u tvrtkama u državnom portfelju zaposleno oko 90 tisuća ljudi, a zbog uspješnih menadžera smanjile su gubitke s 2,2 milijarde na 338 milijuna kuna.

Na popisu onih koji imaju prihode između 60 i 140 tisuća kuna nalaze se i direktor TDR-a Ante Vlahović, vlasnik Gavrilovića George Gavrilović, direktor Plive Željko Čović, direktor Podravke Željko Marinac, direktor Lure Željko Perić, sada već bivši direktor Francka Milan Artuković, direktor Siemensa Mirko Barišić, direktor Končara Danijel Bago, vlasnik Vindije Dragutin Drk, vlasnik HUP-a Anđelko Leko, Žarko Kraljević iz Diners kluba, Dubravko Grgić, Mladen Kovačić iz Medike, Pavo Zubak, Vjeko Gucić iz Getroa, Goranko Fižulić iz Magme.

Tako visoka menadžerska primanja postala su značajan izvor prihoda u državnom proračunu i fondovima za zdravstveno i mirovinsko osiguranje. U Hrvatskoj, naime, više ili manje normalno posluje između 55 i 60 tisuća tvrtki. Od toga je tridesetak tisuća srednjih i većih poduzeća u kojima su zaposlena dva do tri menadžera. Stoga u Hrvatskoj danas ima oko 100 tisuća menedžera s vrlo pristojnim primanjima. Kako se njihova primanja kreću u rasponu od 15 do 177 tisuća kuna mjesečno, oni su postali doista izdašni punitelji državnog proračuna i fondova. Nije stoga čudno što zvanje menadžera želi steći sve više mladih ljudi. Mlađi članovi uprava u financijskim institucijama, osiguravajućim društvima, privatnim fondovima, s oko 30 godina života i 8 ili 9 godina radnog staža, u prosjeku mjesečno zarađuju između 40 i 80 tisuća kuna. A to je znatno više od plaća njihovih vršnjaka liječnika ili inženjera.

Uz menadžere u financijskim institucijama, bankama i fondovima u samom vrhu po visini primanja nalaze se i direktori i članovi uprava brojnih farmaceutskih tvrtki, zatim vodeći eksperti u tvrtkama koje se bave proizvodnjom piva i cementa te stručnjaci u kompjutorskim kompanijama.

Najnoviji podaci o plaćama hrvatske poslovne elite otkrivaju niz novih, zanimljivih fenomena. Za razliku od proteklih godina pokazuje se da Hrvatska postupno postaje pravna i financijski uredna država. Ove godine pristiglo je najviše poreznih prijava s iznimno visokim poreznim obvezama. To svjedoči o sve većoj financijskoj disciplini, ali i tome da službe kontrole svoj posao rade sve učinkovitije. Dosad nije bilo tako: mnogi menadžeri, ali i ostali zaposlenici dobivali su dio plaća na ruke ili preko tvrtki u inozemstvu. To je bilo uobičajeno čak i u kompanijama u državnom vlasništvu: navodno su do 2000. čelni ljudi Ine najveći dio plaće primali u inozemstvu, na što, naravno, nisu plaćali poreze i doprinose.

Premda je većina plaća u Hrvatskoj još najstroža poslovna tajna, ukupna atmosfera ipak se pomalo mijenja: više nije sramota imati velike prihode, oni su sve više potvrda uspješnosti i sposobnosti. Posve je logično da uspješan menadžer kao Franjo Luković, koji je vlasnicima svoje banke osigurao stotine milijuna kuna profita, bude primjereno nagrađen. Pritomu su svi zadovoljni: vlasnici zbog visokih profita, menadžeri zbog toga što su nagrađeni na odgovarajući način, ali i država koja zahvaljujući legalizaciji prihoda ostvaruje sve veće proračunske prihode. Najbolji je za to primjer upravo Luković. Budući da je 2002. imao u prosjeku mjesečna primanja od 166.000 kuna, Zagrebačka banka na taj je iznos mjesečno uplaćivala u državnu blagajnu, kroz razne doprinose, poreze i prireze, još oko 234.000 kuna. Zahvaljujući visokim primanjima Luković je lani punio državni i gradski proračun te mirovinske i zdravstvene fondove kao jedno malo poduzeće.
Uočljiva je i golema razlika u menadžerskim primanjima. Direktori državnih tvrtki s nekoliko tisuća uposlenih imaju i po desetak puta manju plaću od kolega koji rade u neusporedivo manjim, ali privatnim tvrtkama. U privatnom sektoru plaće ovise ponajprije o uspješnosti poslovanja, ali i o tome jesu li vlasnici stranci ili domaći poduzetnici. S obzirom na standarde u svojim državama, stranci su bolji poslodavci. No i među domaćim privatnim kompanijama postoje velike razlike u primanjima. Pliva, primjerice, slovi kao jedna od kompanija s najboljim plaćama u Hrvatskoj. Međutim, posljednjih godina uočljiv je velik odljev najboljih Plivinih menadžera. Razlog nije teško dokučiti. Posve je sigurno, primjerice, da Drago Marinac nikada ne bi otišao iz Plive na manju plaću u Podravku. To sigurno nije učinio ni Željko Perić, kad je iz Uprave Plive prešao na mjesto predsjednika Uprave Lura grupe. Kakvi su rasponi primanja između privatnih tvrtki, možda najbolje oslikava poslovna putanja Željka Vukine: najprije je bio član Uprave Plive, potom je postao predsjednikom Uprave Lura grupe, da bi nedavno postao članom Uprave TDR-a. U Plivi je Vukina navodno imao plaću oko desetak tisuća eura, u Luri više, a koliko ima u TDR-u, nije poznato, no manje nego u Luri sigurno nema. Uostalom, ovih se dana pokazalo da je TDR jedna od najvrednijih hrvatskih tvrtki pa njen direktor Ante Vlahović posjeduje 12,74 posto dionica vrijednih oko 315 milijuna kuna, a član Uprave Plinio Cuccurin raspolaže sa 7,8 posto dionica vrijednih oko 190 milijuna kuna. Kad se Vlahoviću i Cuccurinu pribroje još i bogatstva koja posjeduju Ivica Todorić, Dragutin Drk, Pavo Zubak, Dubravko Grgić, Zvonko Zubak, Marijan Filipović, Žarko Kraljević, Dragutin Biondić, Anđelko Leko, Josip Kordić, Ninoslav Pavić, Ivan Ergović, Goranko Fižulić, Željko Žužić, Stipe Gabrić Jumbo, Emil Tedeschi, Robert Ježić, Branko Roglić i ostali, postaje jasno da se u Hrvatskoj već stvorio snažan sloj poduzetnika i menadžera koji raspolažu golemim financijskim potencijalom.

Britanska premijerka Margaret Thatcher prva je počela bogato nagrađivati najuspješnije menadžere. Uz visoke plaće osigurala im je brojne beneficije i stimulacije, među ostalim nagrade u dionicama i proporcionalno sudjelovanje u podjeli profita. Tvrdila je da je nemoguće očekivati od menadžera velikih i uspješnih tvrtki koje su ostvarivale stotine milijuna dolara profita da rade bez posebne stimulacije ili da od toga nemaju velike koristi. Stoga je osigurala vrhunska primanja za najbolje menadžere, što se u početku pokazalo iznimno poticajnim. No u tome se krila opasnost koja je tek nedavno otkrivena: mnogi su menadžeri, kako bi ostvarili milijunske zarade, prikazivali lažne bilance i na temelju njih isplaćivali sebi enormnu dobit. Zbog toga je nedavno propao niz američkih tvrtki među kojima je bio i energetski div Enron. I u Hrvatskoj su poznata dva kontroverzna slučaja: bivši direktor Splitske banke Tomo Bolotin morao je vratiti već isplaćenu dobit jer se ispostavilo da poslovanje njegove banke nije bilo ni izdaleka tako uspješno kako je to bilo prikazano u poslovnim knjigama, na temelju čega je sebi isplatio milijunsku stimulaciju. Direktor Riječke banke Ivan Štokić od 2000. do 2002. naplatio je gotovo 2 milijuna kuna nagrada, premda je njegova banka, nakon što je utvrđen manjak od 50 milijuna eura, umalo bankrotirala.

U Hrvatskoj nije bilo pretjerane sreće s uspješnim menadžerima i poduzetnicima. Mnogi od onih koje su mediji najviše hvalili završili su neslavno. Tako je od 12 dobitnika nagrade za najboljeg menadžera godine čak sedam završilo u mirovini, dok su neki od njih, poput Miroslava Kutle, završili u zatvoru. Krahom je ovih dana završila i menadžerska karijera vlasnika brodogradilišta “Lenac” Damira Vrhovnika, koji je također bio dobitnik priznanja Crome za menadžera godine. Sličan neslavan kraj doživio je, kao i cijela njegova banka, direktor Istarske banke Mario Floričić. Pod istragom su bili ili su još uvijek Josip Gucić, Antun Novalić, Marko Marčinko, Ante Jurjević, Nikša Giovanelli, Stipe Gabrić Jumbo, Ljerka Ercegović, Pavo Zubak, Ivan Jakopec…