REDATELJICA ANICA TOMIĆ UOČI PREMIJERE ‘WOYZECKA’ U RIJECI

Redateljica i glumica Anica Tomić, s dramaturginjom Jelenom Kovačić, trenutačnom ravnateljicom Drame HNK Ivana pl. Zajca, priprema dramu „Woyzeck“ Georga Büchnera. Premijera je 12. siječnja u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci. Anica Tomić u intervjuu za Nacional govori o uništenom radništvu, politici u kulturi i potrebi da se odagna strah od političkih struktura.

NACIONAL: Zašto ste odlučili postaviti ‘’Woyzecka’’?

Prvi put čitala sam ‘’Woyzecka’’ još kao devetnaestogodišnja studentica prve godine komparativne književnosti. Ono što me onda i danas jednako pogađa jest direktnost i transparentnost njegove rečenice. On je filozof jezika koji se ne skriva iza mogućih meandara diskursa, on usmjerava repliku direktno na čitatelja i otvara mu polje razmišljanja koje pak ne samo da ogoljuje dubinske strukture misli, nego poljuljava bit onoga u što vjerujemo. U njegovoj misli nema kukavičluka ni izdaje. Ona je govor obespravljenog s jedne strane , ali i onog koji ima moć s druge strane. Njegova fascinantnost u tome je što on i likove koji zastupaju nepravične i amoralne postupke negdje razumije. S druge pak strane, Büchner kao da je prije Nietzschea viknuo ‘’Bog je mrtav’’. Filozofski gledano, Bog za mnoge ljude umire svaki dan, i to se događa neumoljivo i stalno. I Büchnerov je Bog onaj koji umire svaki dan iznova, zato što je ljudska nemoć u tome što se ne može suočiti sa svojom božanskom moći. Ljudska moć prestaje gdje počinje njegova nemoć – nemoć da budemo bolji od ljudskog, nemoć da dobijemo “božansko” u karakteru – ljudsko je prokletstvo. Duboko negdje u temeljima ovo je prakatolička drama – ona u kojoj se lik stalno poziva na Boga kojeg nema, a on vjeruje da ga ima – vjera kao iluzija slike i riječi.

NACIONAL: Tekst progovara o siromaštvu, jazu između klasa, moralnosti, ljubomori, ali pokazuje najviše ono što se događa i u hrvatskom društvu – potpuni slom svih pora društva. Kako doživljavate taj tekst u odnosu na društvo u Hrvatskoj?

Woyzeck je predstavnik obespravljene mase, on je predvodnik nestale radničke klase koja je bez novca, osiromašena, pita se može li siromašan čovjek biti moralan. On glasno vapi o nama sirotinji jer tko je bez novca taj ne može voditi računa o moralu u svijetu. Ali čovjek je i od krvi i mesa. Ma nitko od nas sirotinje nije blažen ni na ovom niti na onom svijetu. Ja mislim da kad bismo i dospjeli na nebo, morali bismo pomagati kod grmljavine….Ta klasna konstatacija nije pitanje, na nju se ne traži odgovor jer odgovora nema. Stoljeće kasnije Bertolt Brecht postavlja pitanja u pjesmi “Pitanja radnika koji čita” i pita: ‘’Tko je sagradio Tebu i njenih sedam dveri? U knjigama zapisana su imena kraljeva. Zar su kraljevi vukli kamenje?… Na svakoj stranici po jedna pobjeda. Tko je kuhao gozbu u slavu pobjede? Svakih deset godina novi velikan. Tko plaća troškove? Toliki izvještaji. Tolika pitanja… Odgovori su jasni: oni drugi, potlačeni, obespravljeni, oni su gradili – oni poniženi i nevidljivi.’’

NACIONAL: Woyzeck doživi živčani slom, u jako je lošem psihičkom stanju zbog poniženja koje doživljava, gotovo ga se može usporediti s radništvom danas u Hrvatskoj. Gdje je nestalo radništvo i kako ga vratiti?

Radništvo je nestalo u sad već davnim godinama tranzicije koje zapravo i dalje traju. Nakon što nas je nakon 1990. godine kapitalistička tranzicija uništila više od rata, nastupio je drugi korak odlaska radničke klase – nakon tranzicije potpuno je obrisano dosadašnje značenje radničke klase i ona je prognana iz društvene svijesti i savjesti. Kad izgubimo savjest i svijest za one koji su stvarali ovo društvo, tada smo izgubili bitak društva. Ja sam tu pesimistična, mislim da povratka nema, o njemu se može sanjati, ali za njega nema mjesta i nitko ga ne želi. Citirala bih kolegu Ferčeca i njegovu sjajnu zbirku eseja ‘’Priručnik za jučer’’ koji je među ostalim upravo posvećena i temama radništva. Ferčec kaže: „Radnik je od aktivnog subjekta u socijalizmu, koji kroz radničke kolektive zahtijeva, predlaže i utječe na donošenje zakona, početkom devedesetih označen kao ostatak vremena i ideje koje treba napustiti, kao nepotrebni i nesretni višak kojeg treba kazniti, kao smetnja proizvoljnoj i mafijaškoj privatizaciji i rasprodaji tvornica i industrije. Radnik je uništen upravo oduzimanjem onoga za što se borio više od stotinu godina – radničkih prava“.

NACIONAL: Tekst se postavlja u HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci, a radite ga, kao i uvijek, s dramaturginjom Jelenom Kovačić, trenutačnom ravnateljicom Drame. Kako vidite situaciju u HNK u Rijeci?

Rijeka je grad kreacije i u njenoj lijepoj energiji uistinu se mogu dogoditi čuda. Mislim da je ona svojim potencijalom zaista zavrijedila da 2020. postane Port of diversity. Trenutačna uprava na čelu s intendantom Marinom Blaževićem uistinu održava program na visokoj umjetničkoj razini, bez obzira na to što su u jednom trenutku bila smanjena sredstva. Koliko znam, najnoviji podaci govore da su prihodi značajno porasli, sve je to posljedica dosljednosti uprave i želje da se u teškim vremenima ipak opstane na visokoj razini, pa je krilatica ove sezone HNK Ivana pl. Zajca – Opet pobjeđujemo sebe! I uistinu se pobjeđuju.

NACIONAL: Kako gledate na politički pritisak u kulturi? Kako to spriječiti i može li se to uopće?

U temeljima demokracije trebala bi biti ravnopravnost i moć govora, a temelji politike trebali bi pretpostavljati početnu raznovrsnost stajališta, među ostalim pomirenje razlika među uključenim stranama i jest jedan od ciljeva politike. No u trenutku kada se samo jedno rješenje smatra ispravnim, dolazimo do problema ideologije. Ideologija je bilo koje apsolutno i isključivo vjerovanje u jednu ideju. Trenutak u kojem politici postaje zanimljivije baviti se politikom kazališta, a da pritom određene stranke provode svoje upitne ideje (ideologije), postaje jako problematično i zabrinjavajuće. Kazalište nije mjesto za provođenje nečijih ideologija. Naravno, političari su svakako dobrodošli, ali u njegovo gledalište i tu trebaju i ostati. No ipak ulazeći u njega moraju biti svjesni da je u kazališnim temeljima da kazuje, prokazuje i govori te da sukobljava različite egzistencije, pa i onda kada se to sukobljava s našim privatnim stajalištima. Jako je bitno da se u ovim vremenima kulturni radnici konsolidiraju i naprosto zdravorazumski obrane temelje struke za koju smo se školovali, a samim tim i temelje kazališta.

Ako se zdrav razum povuče u ovim ključnim momentima, posljedice će biti još teže od ovih koje trenutačno trpimo. Je li u biti našeg nereagiranja umišljeni strah ili stvarno postoji realni strah od neke moguće odmazde? O tome se ne govori, osim naravno po kuloarima. Moja generacija odgojena je da se ne boji, mi smo ona djeca rata i tranzicije s ukradenim djetinjstvom i roditeljima radnicima koje su ti isti uništili. Naposljetku, ja se ne bojim onih koji plaše, bojim se onih koji povjeruju u to da te netko može zaplašiti – tu kreće kukavičluk i osobni interesi, o tome treba govoriti.

NACIONAL: Što radite nakon ‘’Woyzecka’’? Kakvi su vam planovi?

Nakon ‘’Woyzecka’’ odlazimo u GKL Split raditi predstavu o Ružnom pačetu, onom jednom neprihvaćenom, izdanom malenom stvorenju koje pokušava pronaći svoje mjesto u svijetu, da ga netko prihvatim takvim drugačijim kakav jest. Nakon toga čeka nas jedan veliki i značajni roman ‘’Hotel Zagorje’’ sjajne spisateljice Ivane Bodrožić koji postavljamo u Gavelli. To je upravo i priča o tom mom i našem ukradenom djetinjstvu od tih istih koji i danas imaju moć da šire strah. Kaže Aristotel da hrabrosti nema bez straha, ali prvi put ćemo probati biti hrabri, a da se pritom ne bojimo.