U Zagrebu bi spomenike trebali imati Nikola Tesla, Leonardo Da Vinci, Kolinda Grabar Kitarović, Hans Christian Andersen i Isus Krist”, misle djeca u dobi od šest do osam godina koja su sudjelovala u nedavno provedenom umjetničkom projektu koji je predstavljen kroz izložbu naziva “Ti si malen, ja sam velik!” u Galeriji Miroslav Kraljević u Zagrebu. Riječ je o izložbi mlade umjetnice Ane Kuzmanić, otvorenoj koncem prošlog tjedna, na kojoj se kroz brojne vizualne radove može pogledati kako djeca doživljavaju svijet oko sebe.

Cilj izložbe autorici je bio predstaviti dječji dijalog i razmišljanja za koje smatra da su danas prilično zapostavljeni. “Imamo jako puno sadržaja za djecu, ali se teško može čuti njihova refleksija, njihova vizija svijeta oko nas. U bivšem sustavu to nije bio slučaj, tada su snimane mnoge televizijske i radijske emisije, izdavane knjige i slikovnice u kojima se mogao čuti glas djece”, rekla je za Nacional Ana Kuzmanić.

Ideju za ovaj projekt dobila je iz knjige naziva “Jedva čekam da odrastem: Poruke djece odraslima”, napisane 1980. godine, za koju je tada anketirano 680 djece iz cijele Hrvatske i u kojoj su objavljeni citati i crteži na aktualne teme tog vremena.

Kako bi nešto slično napravila u današnje vrijeme, Ana Kuzmanić osmislila je tri radionice koje su se održale u listopadu i studenom ove godine u Zagrebu, u suradnji s pedagoginjama Ivanom Đulom i Milicom Kostanić iz platforme Artarea. Kroz radionice je prošlo desetak djece, a obrađene su četiri teme: odnos s odraslima, iskustvo javnog prostora, rat i sukob te dječje osobne želje. Cjelokupni sadržaj s radionica je izložen, a jedan njegov dio, u obliku artist booka, objavljen je i u tiskanom izdanju.

Na prvoj radionici s djecom su razgovarali o njihovoj percepciji roditelja i odraslih i djeca su dobila zadatak napisati o čemu najviše misle roditelji, a o čemu djeca. “Dominantno je bilo prisustvo tehnologije. Djeca, na neki način, zamjeraju roditeljima što su stalno za kompjutorom, na mobitelu i što imaju stalno slušalice u ušima. Isto tako, napisali su i da ne vole kad im se roditelji brinu o poslu i kada lažu”, rekla je Ana Kuzmanić. Dodala je da su zabilježili i izjave kako ne vole ići po dućanima, ali i da su se pored nacrtanih mobitela, tableta i haljina, pojavili pojmovi poput sviranja i čitanja novina.

U usporedbi stavova o tehnologiji djece danas i onih iskazanih u staroj slikovnici, autorica je zapazila veliku promjenu u percepciji. Smatra da je tehnologija nekad imala ulogu spasitelja svijeta, dok je danas jako izražen njezin negativan kontekst. “Ja ću postati znanstvenik da pomognem svoj djeci svijeta”, jedan je od citata iz stare knjige, međutim, ni jedno dijete na našoj radionici nije iskazalo slično uvjerenje da tehnologija može spasiti svijet”, objasnila je Ana Kuzmanić.

Druga radionica također je polučila neke bitno drukčije stavove današnje djece od njihovih vršnjaka prije 35 godina. Tom prilikom upitali su djecu za mišljenje o njihovu gradu, okolini u kojoj borave, školi, mjestima za igru, a djeca su dobila priliku kreirati vlastitu četvrt po svojoj mjeri. “Ispostavilo se da nisu baš ljubitelji prirode. U svom kvartu crtali su igraonice i zatvorene prostore, za razliku od ranije generacije koja je crtala parkove i dječja igrališta. Očito je da ne provode toliko puno vremena vani kao prijašnje generacije i da se radije igraju u igraonici nego u parku”, ispričala je Ana Kuzmanić. Kontradiktornim smatra i što su sva djeca pokazala visoku razinu svijesti o potrebi očuvanja prirode, ali je u svom kvartu uopće nisu nacrtali, odnosno poželjeli.

Osim svog kvarta, djeca su crtala kakve sadržaje žele u drugim dijelovima grada u kojem žive. Tu se na prvom mjestu našla trgovina Lego igračaka, zatim kino, knjižnica, prodavaonica voća, kafić, ali i Konzum, H&M te Interspar. Diljem grada ispisivali su poruke “zabranjeno ubijati ljude i životinje”, “zabranjeno pljuvati žvake”, a zanimljivo je što su upitani što bi izbacili iz grada, prekrižili sve automobile. Pored toga, djeca su dobila zadatak napisati prijedlog za svoj školski kurikulum i tu su naveli pet predmeta: igranje, istraživanje šume, plesanje uz glazbu, vježbanje i sviranje.

Treća radionica bila je posvećena aktualnoj izbjegličkoj krizi, ratovima i njihovim osobnim željama. “Izbjeglice bježe iz zemlje jer hoće u Njemačku, a Njemačka im ne da zato što je granica”, “Neke zemlje ne daju izbjeglicama da dođu da bi imale više za svoje građane”, neki su od iznesenih stavova o problemu izbjeglica.

Autorica smatra da su po tom pitanju dali vrlo realne opise, iako je spomenula i slučaj kad je dijete napisalo da je njegova majka izbjeglica jer često nije doma.

U pismima, odnosno željama u kojima su djeca trebala napisati kako misle da treba spasiti svijet, Ana Kuzmanić primijetila je gubitak vjere u politiku. “Često se u tim pismima spominju banke i financijske ustanove”, naglasila je autorica i prisjetila se poruke jednog djeteta u kojoj je pisalo: “Ako nam treba novca, trebalo bi zamoliti banku da nam posudi novac samo na jedan dan.” Smatra da djeca danas, za razliku od djece iz socijalističke Hrvatske, shvaćaju da moć više nije u rukama jedne osobe, jednog političkog vođe, nego je disperzirana na više čimbenika od kojih su oni financijskog karaktera na najvažnijem mjestu.

Ana Kuzmanić za sebe voli reći, iako je diplomirala slikarstvo, da je u većoj mjeri konceptualna umjetnica. Na ovu izložbu gleda više kao na prezentaciju radova, a ne na završeni proces jer će djeca koja posjete izložbu i sama moći crtanjem i pisanjem pridonijeti njenom sadržaju. “Rad s djecom otvara mogućnost aktivnog mijenjanja društva. Putem ovakvih projekata moguće je stvarati bolju budućnost i razvijati pozitivne navike u djece”, zaključila je Ana Kuzmanić i posebno zahvalila vodstvu Galerije Miroslav Kraljević koja joj je pružila savjetodavnu i financijsku podršku.

Posjetitelji mogu besplatno razgledati izložbu sve do 23. siječnja 2016. godine.