Ponosan čovjek pojavljuje se na CNN-u. Prsa naprijed, brada se podiže. Dobro počešljane obrve iznad sjajnih očiju. Kratka, sijeda brada. Luis Moreno Ocampo nije se promijenio otkad je napustio Haag.  „Možda ste zapamtili ime“, kaže najavljivačica gledateljima najavljujući svog gosta. „On je bio prvi glavni tužitelj na Međunarodnom kaznenom sudu“.

Luis Moreno Ocampo | Foto: Hubert Boesl/dpa/DPA/PIXSELL

Nakon njegova imenovanja 2003., Argentinac Ocampo bio je jedan od najznačajnijih svjetskih tužitelja. Tada novouspostavljeni ICC (International Criminal Court) u Haagu bavio se samo najgorim zvjerstvima: ratnim zločinima, zločinima protiv čovječnosti i genocidom. Šezdeset godina nakon Drugog svjetskog rata napokon se pojavilo stalno mjesto za suđenje najvećim kriminalcima. Bilo je to upozorenje diktatorima i pobunjeničkim liderima, nada za čovječanstvo. S vodećom ulogom Ocampa, koji se u svojoj zemlji proslavio optužnicom protiv članova bivše hunte. Stvarnost se pokazala puno elastičnijom. Tek u srpnju 2012., mjesec dana nakon što je njegov devetogodišnji mandat već bio završen, sud je izdao svoju prvu presudu. Thomas Lubanga, ratni gospodar Konga, dobio je 14 godina zatvora zbog novačenja djece vojnika. U to vrijeme bilo je samo četvero drugih osumnjičenika zadržanih u pritvoru ICC-a. Ocampo je napustio sud s porukom da su njegova skromna postignuća također pridonijela tomu da ratni sudionici dvaput promisle prije no što počine ratne zločine. Rekao je da prijetnja pravde također obogaćuje i promovira mir.

Otkako je 2012. napustio ICC, Ocampo je tražio ulogu koja bi mu dala slično ispunjenje. Još uvijek putuje svijetom, ali ne više pod svjetlima reflektora. Radi kao odvjetnik za kazneno pravo u tvrtki Getnick & Getnick u New Yorku, predaje na Harvardu i radi pravne savjetničke poslove. Klijenti su sretni platiti njegovo iskustvo u međunarodnom pravu i njegovu veliku diplomatsku mrežu.  Dokumenti i poruke elektronske pošte do kojih je došao francuski istraživački portal Mediapart i koje je analizirao EIC, pokazuju kako Ocampo operira u svom konzultantskom radu. Oni pokazuju kako u jednom od svojih najambicioznijih projekata, on u sivoj zoni razmjenjuje principe oko dobrog i pogrešnog iz svog vremena koje proveo u uredu ICC-a, i to za velike novce. Oni također razjašnjavaju kako dolazi na put sudu koji ga je učinio velikim i koji je on mogao učiniti velikim.

Četrnaesti je svibnja 2015., kada Ocampo pokazuje svijetu da je on i dalje na međunarodnoj pozornici. CNN ga intervjuira iz New Yorka, gdje često boravi, oko nove inicijative Justice First. Tu je organizaciju osnovao libijski biznismen Hassan Tatanaki. Cilj: omogućiti postizanje mira u Libiji koja je dezintegrirana ratom od Gaddafijeva pada 2011. Tatanaki, koji je zaradio milijarde na poslovima s naftom, angažirao je Ocampa kao konzultanta. Bivši glavni tužilac mora prikupljati dokaze o kršenju ljudskih prava od strane zaraćenih strana i proslijeđivati ih ICC-u i libijskim sudovima. Tatanaki i Ocampo su smatrali da bi, ako bi se sudski progonilo negativce, došlo do šanse da plemenski vođe u dobroj vjeri razgovaraju o miru.

“To je način da se pomaknemo s mrtve točke u pregovorima”, rekao je Ocampo za CNN na svom tvrdom argentinskom naglasku. “Bez pravde u Libiji bit će još više odmazde i više krvi. (…) Vjerujem da će ova inicijativa pomoći da dođe do promjene.”

Prezenter je pitao: “Vaši kritičari o vašim rezultatima u ICC-u kažu da su, blago rečeno, izmiješani. Kako će vam to iskustvo pomoći?“ Ocampo je objasnio da je njegova trenutna pozicija različita od one na sudu. “Kad sam bio tužilac, imao sam veliku moć, ali je ona bila ograničena na jednu misiju, da slučajevi dođu do suda“, rekao je i objasnio da sada može kombinirati zakoniti rad s podrškom plemenskim vođama u njihovim kontaktima s institucijama kao što su UN, koji koordiniraju krhke mirovne procese. “Ja se neću miješati u rad ICC-a“, rekao je, „To nije moja uloga, nisam više tužilac.“

Muammar al-Gaddafi | Foto: Alberto Lingria/adhoc

Ocampo već ima neophodno iskustvo s Libijom. U veljači 2011., Vijeće sigurnosti UN-a podnijelo je zahtjev ICC-u da istraži zločine počinjene u tada friškom ratu protiv Gaddafijevog režima. Bila je to jedna od strelovitih akcija međunarodne zajednice protiv libijskog vođe. U nekoliko tjedana dogodile su se sankcije, bombardiranje NATO-a i naoružavanje pobunjenika. Bilo je to prvi put da je sud pozvan od početka rata. Bila je to jedinstvena prilika da pravda osnaži.

Upućivanje Vijeća sigurnosti bio je podstrek za sud, ali ponajviše za Ocampa. Razočaranje i kritike na račun njegova napredovanja rasli su tijekom godina. Prvo suđenje, protiv Thomasa Lubange, vođe pobunjenika u Kongu, odugovlačilo se i zamalo nekoliko puta doživjelo krah. Dvaput su suci čak naredili Lubangino puštanje jer se tužilac previše oslonio na anonimne svjedoke, ali su te odluke bile preinačene u žalbenom postupku. Tako da, kad je Vijeće sigurnosti postavilo tužioca za Libiju, on se već osam godina spoticao na svojoj prvoj optužnici.

Nezadovoljstvo je postojalo i među njegovim osobljem. Tijekom godina, mnogi vodeći odvjetnici otišli su zalupivši vratima za sobom. Krivili su Ocampa za nedostatak zakonitog strateškog prosuđivanja i autoritarni stil ponašanja. Primjerice, mnogi iskusni odvjetnici smatrali su da nije mudro što je Ocampo insistirao na optužbama za genocid protiv sudanskog predsjednika Bashira. Smatrali su da nije bilo dovoljno dokaza, a po njihovom mišljenju, tužiocu je previše bilo stalo do spektakla, a premalo do rezultata.

Libija će također biti spektakularan slučaj, ako Ocampo dobije što želi. Četiri mjeseca nakon mandata Vijeća sigurnosti, suci ICC-a izdali su tri zahtjeva za uhićenje. Jedan za Gaddafija, drugi za njegova sina Saifa al-Islama i treći za Abdullaha al Senussija, šefa vojne obavještajne službe. Nakon Bashira, libijski vođa bio je drugi predsjednik na dužnosti na Ocampovoj listi sumnjivaca. Gaddaffi pred sudom u Haagu, ne bi moglo bolje od toga.

Gaddafijevo ubojstvo učinilo je taj san neostvarivim. Kasnije, kada su uhićeni Saif i Senussi, novi libijski vladari željeli su da im se sudi na libijskim sudovima. Međutim, pitanje je postoji li uopće mogućnost poštenih suđenja na libijskim sudovima i zato organizacije za ljudska prava insistiraju na izručenje sudu u Haagu. No, podrška zapadnih zemalja tom izručenju ubrzo je nestala. Međunarodni kazneni sud u Haagu zapravo je posljednja nada za pravdu kada države ne žele ili ne mogu suditi kriminalcima i ratnim zločincima. Za Libiju ipak postoji nova nada jer nitko ne želi ostaviti dojam o kolonizaciji te države i zato niti jedna zapadna država više ne insistira na suđenjima pred ‘svjetskim sudom’ u Haagu. Takav stav omogućuje Libiji da ostvari obećanje o novom pravnom sustavu koji će biti utemeljen na međunarodnim standardima. Kada je Ocampo napustio svoj posao 2012., suci su još odlučivali hoće li suđenje prepustiti lokalnom sudu. Ocampu Libija sigurno nije donijela slavu.

U idućih nekoliko godina suci su presudili da se Senussiju može suditi u Libiji, ali Gaddafijev sin Saif bi trebao biti izručen u Haag. Međutim, pobunjenici koji ga drže uopće ne pomišljaju staviti ga na zrakoplov za Nizozemsku, a to znači da Ocampina nasljednica, Gambijka Fatou Bensouda može samo čekati. Za to vrijeme u Libiji traje sukob bezbroj različitih vojnih skupina koje svakodnevno mijenjaju savezništvo jedna s drugom, a od tog kaosa najviše koristi ima teroristička skupina Islamska država (IS).

Takva je situacija bila 2015. kada je naftni milijarder Tatanaki Ocampi dao drugu priliku da ostavi svoj pečat u Libiji. Kako je objasnio na CNN-u, u organizaciji Justice First ima više prostora za manevriranje nego što je to imao kada je bio tužitelj haškoga suda. Ocampo želi dovesti predmete pred Međunarodni kazneni sud i tako pokušati donijeti mir u ovu afričku državu. I Ocampova plaća je bolja nego što je to bila na haškome sudu gdje je zarađivao oko 150 tisuća eura godišnje. Tatanaki je Ocampi dao ugovor na tri godine vrijedan milijun dolara godišnje uz dodatan bonus od 5000 dolara za svaki dan.

Hassan Tatanaki | Foto: YouTube

Tatanaki je svoje bogatstvo stekao u Gaddafijevoj eri kada je njegova tvrtka Challenger Limited radila kao podizvođač za velike energetske kompanije koje su se sjatile na libijsku naftu. Zarađeni novac Tatanaki je investirao u nekretnine, poljoprivredu i medije. U diktaturama kao što je bila u Libiji, ljudi poput Tatanakija trebaju biti u dobrim odnosima s vladarima da uspiju u svom poslu. Tatanaki je privukao pozornost svjetskih medija kada je 2007. predstavio projekt koji je razvio s Gaddafijevim sinom Saifom. Njih dvojica su planirali obnoviti područje oko staroga grada Kirena te ga pretvoriti u ekoturističku destinaciju s luksuznim hotelima. Tatanaki je najavio da će u projekt uložiti vlastitih 700 milijuna funti. No, to nije bio njegov jedini posao s obitelji Gaddafi. Tatanaki je 2008. unajmio američku PR agenciju Brown Lloyd James kako bi popravio Saifov imidž u SAD-u. Ista agencija kasnije je organizirala Gaddafijev posjet SAD-u gdje je trebao održati pomirbeni govor u Ujedinjenim narodima. Nažalost, pukovnik se nije držao scenarija nego je održao 90-minutnu tiradu tijekom koje je Vijeće sigurnosti nazvao terorističkom organizacijom.

Kod kuće se Tatanaki predstavlja kao čuvar umjerenog Islama i od 2009. pokrenuo je nekoliko televizijskih stanica putem kojih prenosi svoje poruke. Tatanaki je financirao i razne filantropske projekte, a nedugo nakon početka pobune protiv Gaddafija 2011. pokrenuo je humanitarnu organizaciju koja se brinula za izbjeglice. Ocampo kaže da Tatanakijeva prošlost ne čini prepreku njihovom poslovnom odnosu jer smatra da naftni magnat, za razliku od ostalih, barem traži rješenje za situaciju u Libiji.

Organizacija Justice First predstavljena je 6. svibnja na novinarskoj konferenciji u Kairu na kojoj je predstavljen i vrlo ambiciozan strateški plan za prvih nekoliko mjeseci. Predviđeno je objavljivanje editorijala u The New York Timesu i Le Figarou, trebali su se stvoriti kontakti s vodećim europskim, američkim, ruskim i kineskim političarima i s vodećim sveučilištima poput Harvarda, Oxforda ili Sorbone. Ocampo se trebao obratiti skupu G7, žrtve nasilja u Libiji su trebale svoje priče ispričati na vodećim televizijskim stanicama, a trebalo je završiti i prvi izvještaj o ratnim zločinima u Libiji. Istovremeno, Tatanaki je održao dvodnevni sastanak s libijskim plemenskim vođama koji su potpisali pismo namjere o zajedničkim naporima da se potpiše mirovni sporazum u Libiji. Dogovor nije bio obvezujući, ali je Tatanaki bio zadovoljan s prvim korakom te je odlučio da jedna njegova televizijska postaja jednom tjedno predstavlja napredak projekta Justice First.

Međutim, Tatanaki nije samo mirotvorac već je i u kontaktu s jednom od zaraćenih strana, ‘Libijskom nacionalnom vojskom’. Riječ je o skupu milicija predvođenih Khalifahom Haftarom. Taj je general, koji polako postaje jedan od novih libijskih moćnika, 2014. godine pokrenuo vojnu operaciju ‘Dostojanstvo’, ofenzivu oko grada Bengazija koja je formalno bila usmjerena protiv Islamske države, Ansar al-Sharije i drugih ekstremnih skupina, dok je u stvari bila usmjerena i protiv svih drugih skupina na tom području. Tatanaki ne skriva svoju suradnju s Haftarom te ga i u medijima predstavlja kao svog partnera, iako nije potpuno poznato kako su njih dvojica povezani. Haftara navodno politički i vojno podržavaju Egipat i Ujedinjeni Arapski Emirati, a ova potonja vrlo vjerojatno podupire i organizaciju Justice First. U strateškom planu organizacije Justice First navodi se „partnerska država“ koja mora ostati neimenovana. Organizacija također ne skriva da ima podršku egipatskih obavještajnih službi. Suradnja s Haftarom znači da Tatanaki podržava jednu od strana u sukobu, dok istovremeno tvrdi da je organizacija Justice First iznad svih tih sukobljenih strana i da joj je jedini cilj mir u Libiji. Dokumenti u posjedu EIC-a ne otkrivaju je li Ocampo otpočetka bio upoznat s ovim činjenicama i neizbježnim sukobima koje će izazvati suradnja s Haftarom. Ako u početku i nije bio svjestan, Ocampo je vrlo brzo shvatio o čemu se radi te se u  idućim mjesecima nekoliko puta sukobio s Tatanakijevim partnerom iz sjene. Ocampova nasljednica na poziciji glavnog haškog tužitelja, Fatou Bensouda, izvijestila je da Hafatrovi vojnici, kao i svi ostali u libijskom sukobu, konstantno ignoriraju ljudska prava u svojim bitkama. Ona je 12. svibnja, šest dana nakon pokretanja projekta Justice First, obavijestila Vijeće sigurnosti o istragama u Libiji. Bensouda je naglasila svoju zabrinutost operacijom ‘Dostojanstvo’ koja se odvijala u vrlo napučenim dijelovima Libije što je rezultiralo velikim brojem civilnih žrtava. Tužiteljica Bensouda je rekla i da je ta operacija uzrokovala najveći broj zračnih napada u Bengaziju i njegovoj okolici te da Haftarova skupina pripada onima koji muče zarobljenike. Bensouda nije rekla da je pokrenula postupak protiv osumnjičenih već je pozvala libijske vlasti da odmah s njom stupe u kontakt kako bi razgovarali o nedostatku suradnje sa sudom te je tražila međunarodnu pomoć ne bi li se Libija prisilila na „prihvaćanje najviših međunarodnih pravnih obveza“. Bio je to diplomatski način da se Libija upozori da krene s procesuiranjem zločinaca jer će u suprotnom to preuzeti tužiteljica Bensouda koja je već krenula s prikupljanjem dokaza.

Šest dana kasnije, 18. svibnja, dogodilo se još nešto zbog čega Ocampo ne može ignorirati veze njegova poslodavca s krivim osobama. Njegova pravna asistentica, koja je radila za njega i na sudu u Haagu, primila je e-mail od bivše kolegice Jennifer Schense, koja je savjetnica za međunarodnu suradnju u uredu tužiteljice Bensoude. Schense je upozorila Ocampinu savjetnicu o njihovim libijskim partnerima te je napisala sljedeću poruku: „Željela bih podijeliti s tobom informaciju da moje kolege još uvijek otkrivaju neke zabrinjavajuće stvari oko Tatanakija.“ U prilogu je poslala i članak iz jednih arapskih novina o prilogu koji je emitiran na jednoj od Tatanakijevih televizijskih postaja. Tekst je o zapovjedniku Haftarovih zrakoplovnih snaga za kojeg se u tom članku navodi da je na TV-u izjavio da će ubiti svakoga tko se ne priključi operaciji „Dostojanstvo“. „Ti ljudi su izdajnici koji moraju biti zaklani, a žene im prije toga trebaju biti silovane ispred njihovih očiju“, riječi su Haftarovog zapovjednika.

„Ta TV postaja je u vlasništvu Tatanakija i ako se takve stvari govore na televiziji to je po Rimskom statutu (Međunarodni ugovor kojim je osnovan Međunarodni kazneni sud op. a.) poticanje na zločine. Smatram da to trebate znati“, napisala je Schense. Ocampo je odmah shvatio moguće posljedice jer je časnik koji na televiziji poziva na nasilje protiv nedužnih civila poklon za svakog tužitelja, a posebno za glavnu hašku tužiteljicu čiji istražitelji zbog sigurnosnih razloga ne rade u Libiji i zato uvelike ovise o javnim izvorima i dokazima koje im dostavljaju treće strane. TV isječak mogao bi natjerati Bensoudu da istraži zapovjednika zračnih snaga, ali i druge visoke časnike Haftarove vojske. No, još pogubnija bi mogla biti i istraga protiv televizijske postaje koja je emitirala taj prilog jer mediji mogu kazneno odgovarati ako svojim izvještavanjem promoviraju nasilje i potiču na zločine. Jennifer Schense je jasno naglasila da njene kolegice i kolege u tužiteljstvu istražuju ulogu Hassana Tatanakija.

Usprkos ovoj alarmantnoj poruci i usprkos Bensoudinom govoru pred Vijećem sigurnosti, Ocampo se nije distancirao od Tatanakija nego je napravio skroz suprotnu stvar. Odlučio je zaštititi ga od progona Međunarodnog kaznenog suda. Originalni cilj organizacije Justice First, prikupljanje dokaza o ratnim zločinima, sada se kombinira s prikrivanjem ratnih zločinaca i pokušajima da se te ratne zločince spriječi da naprave nove pogreške. „Moramo razgovarati. Zapovjednik ne smije govoriti takve stvari, a mi ih ne bi smjeli promovirati u svom programu. Treba nam nova strategija kojom bi izolirali Hassana“, stoji u poruci koju je Ocampo poslao Tatanakijevom asistentu, dok je drugu poruku poslao direktno Tatanakiju. „Smatram da je hitno potrebno uskladiti naše aktivnosti. Ako želiš ja ću samo organizirati istragu zločina, ali ona bi mogla ugroziti ljude zadužene za operaciju „Dostojanstvo“, ali i tebe“, napisao je Ocampo. Drugim riječima: „Ako mi daš prostora, pomoći ću ti da se izvučeš“. Ocampo je na kraju traženi prostor i dobio.

U idućih nekoliko dana Ocampo je s Tatanakijevim asistentom radio na mjerama s kojima bi osigurali pravne pozicije vojnih vođa, s naglaskom na Tatanakija. Naftni magnat poručio je Haftarovom predstojniku ureda da izjave zapovjednika zrakoplovstva nisu u interesu države te je zatražio da se izda priopćenje u kojem će se naglasiti da će operacija „Dostojanstvo“ štiti civile koliko je god to moguće. Priopćenje također mora sadržavati i dio u kojem se naglašava da će svi vojnici poštovati pravila borbe, a za usklađivanje stavova s Ujedinjenim arapskim emiratima zadužen je Tatanakijev asistent.

Ocampina asistentica nije bila zadovoljna s prvom verzijom priopćenja u kojem je predstojnik Haftarova ureda govorio o trajnoj predanosti zaštiti civila. „Tome se ne može vjerovati nakon izjava zapovjednika zrakoplovstva na TV-u“, napisala je asistentica Ocampu te je preporučila da se zapovjedniku izda javna opomena, ali iz drugog dijela poruke je jasno da joj je pravna zaštita Tatanakija i njegovih partnera jednako važna kao i zaustavljanje nasilja u Libiji.

„Znam da bi javna opomena mogla biti problematična, ali ako Hassan ima moć to napraviti mogao bi ju iskoristiti. Time će pokazati da se ne slažu s onime što je zapovjednik rekao, a Međunarodni kazneni sud bi mogao biti manje strog prema Haftaru i Tatanakiju“, tvrdila je Ocampova asistentica koja je imala još primjedbi na priopćenje za javnost jer se u njemu nije spominjalo da će Haftarove snage istražiti prijašnje ratne zločine te nije bilo jasno koliko je ozbiljna namjera o osnivanju posebne jedinice koja će provoditi istragu. „Slažem se da se zaštite, ali ne želim sudjelovati u savjetovanju i pomaganju osobama kako bi izbjegli kaznenu odgovornost dok istovremeno te iste osobe čine zločine“, napisala je asistentica.

Dakle, Ocampova asistentica je spremna pomoći u pronalasku rješenja oko izjave zapovjednika zrakoplovstva, ali nakon toga povlači crtu u svom daljnjem angažmanu. Nekoliko dana kasnije Ocampo traži nove mjere i naglašava Tatanakijevom asistentu da je operacija „Dostojanstvo“ na meti haškog tužiteljstva te da zajedno moraju preuzeti kontrolu nad situacijom. „Najvažnije je da tužiteljstvo nikako ne može zaključiti da Hassan i njegovi suradnici podupiru kriminalne aktivnosti. Predlažem da napravimo opsežni plan kojim bi osigurali da Hassan i vojne snage koje podupire ne budu meta haškog tužiteljstva“, napisao je Ocampo te je otkrio koji su mu stvarni prioriteti.

Tatanaki je bio potresen vijestima da je pod istragom haškog tužiteljstva i nije se odazvao na Ocampine pozive da se susretnu što je prije moguće. Moguće je da je Tatanaki imao neke druge prioritete jer je samo dan nakon što je Ocampo predložio „obuhvatan plan“, netko iz gomile demonstranata u libijskom gradu Torbuku iz pištolja pucao na premijera Abdullaha Al-Thinnija. Premijer nije bio ozlijeđen, ali je po navodima novinske agencije AP jedan od plemenskih vođa nedugo prije napada na televizijskom programu u vlasništvu Tatanakija izrekao prijetnje protiv Al-Thinnija: „Ovaj premijer mora dati ostavku, ako to ne učini razbit ću mu glavu“.

Anonimni izvor rekao je agenciji da Tatanaki vjerojatno stoji iza mobiliziranja gomile i napada. To nije dokazano. Vrlo je dobro poznato, međutim, da je Tatanaki dotad mjesecima bio u kampanji protiv premijera. Analitičari kažu da Hassan Tatanaki želi prisiliti premijera da ga postavi za ministra vanjskih poslova ili predsjednika libijskog državnog fonda. Ocampo je svog klijenta upozorio da prekine s takvom kampanjom. Tjedan dana kasnije, Ocampo i Tatanaki razgovarali su, a milijunašev pomoćnik sažeo je razgovor u vidu novog strateškog plana. Treća točka akcijskog plana je: „Zaštititi HT od svih zakonskih radnji“. Otprilike u isto vrijeme Tatanaki je platio prvih 750.000 dolara plaće na Ocampov bankovni račun.

Iz dokumenata je vidljivo da, osim što želi zaštititi Tatanakija od kaznenog progona, Oca

mpo želi izbjeći nove kriminalne radnje snaga operacije „Dostojanstvo“.

Ali s obzirom na njegovo iskustvo, morao je znati da će javna izjava o zaštiti civila i o jedinici za vojnu kontrolu imati vrlo malog utjecaja ili činiti značajnu razliku na bojnom polju kao što je Libija. Malo po malo Ocampo je shvatio da Tatanaki želi mir ako to znači da će on i Haftar pobijediti. „Hassan previše znači jednoj strani i mislim da neće moći ići gore i imati inkluzivniji pristup. To me čini jako uznemirenim“, pisao je američkom poznaniku koji ga je savjetovao oko posla za Tatanakija. „On ima mnogo neprijatelja čiji broj raste. Problem je taj što je riječ o njegovoj policiji“. Ipak, nije dovoljno samo reći doviđenja njegovom klijentu.

Fatou Bensouda | Foto: AEDT/WENN.comSKA/HSS/Wenn/PIXSELL/WENN/PIXSELL

Na društvenim su se mrežama u posljednje vrijeme pojavili jedan video za drugim, a pokazuju Haftarove trupe kako likvidiraju osumnjičene teroriste. Prošlog mjeseca, Međunarodni kazneni sud je na zahtjev tužiteljice Fatoue Bensouda izdao uhidbeni nalog za jednog od Haftarovih zapovjednika. Mahmouda al-Werfallija traže zbog ubojstva 2016. i 2017. godine, nakon što je Ocampo podnio zahtjev za mjerama kojima bi se kontrolirale trupe. Ocampo nije uspio u uspostavljanju mira u Libiji, nije uspio u pronalasku novih slučajeva za Međunarodni kazneni sud, niti je spriječio nove ratne zločine. Libijska se stvarnost za njega pokazala preoštrom, ponovno.

Sažetak odgovora

Kad ga je prošlog tjedna intervjuirao Der Spiegel, partner EIC-ja, Luis Moreno Ocampo rekao je da je mislio da je dobra ideja raditi s Hassanom Tatanakijem. „Rekao mi je da je pokušavao popraviti Libiju i naravno ispričao mi je sve o svojim vezama sa Saifom Gaddafijem. Ono što mi je predlagao nije bilo samo zakonito nego i pozitivno“. Ocampo kaže da je upozorio svog klijenta protiv suradnje s generalom Haftarom. „Očito je da su general Haftar i mnogi pripadnici milicije počinili zločine. Rekao sam gospodinu Tatanakiju ‘problem je u tome što ovdje sve strane čine zločine. Moj ti je najbolji savjet: budi oprezan da ne bi bio uvučen u financiranje nekih zločina. Daš li novac gospodinu Haftaru, i tebe mogu optužiti“.

U vezi s Tatanakijevim planom da potraži dokaze ratnih zločina u Libiji, kaže da je klijentu rekao: „Međunarodni kazneni sud neće suditi samo tvojim neprijateljima. Može kazneno goniti svakoga, uključujući i tvoga generala. Budi pažljiv ili kontroliraj svoga generala“.

Na pitanje je li Ocampo znao da se tužiteljica Bensouda zanima za Tatanakija, i je li svog klijenta zaštitio protiv progona Međunarodnog kaznenog suda, Ocampo je rekao: „Nisam. Pretpostavljate mnoge stvari. Nikad nisam bio u kontaktu ni sa kim iz Međunarodnog kaznenog suda. Savjetovao sam Tatanakiju da bude oprezan s generalom Haftarom i to je bio sav moj posao u vezi toga. Rekao mi je da on nije uključen u to“.

Ocampo je rekao da svoje klijente bira vrlo pažljivo. Radi pro bono za mnoge od njih, a to kompenzira činjenicom da je „vrlo skup“ za druge. Kaže: „Idem za dobrim ciljem“. Uvjeren je da je gospodin Tatanaki bio dobar cilj. „Popravljanje Libije legalnim načinom bila je dobra ideja. Jednostavno nije funkcioniralo“.

Bivši tužitelj radio je samo za Tatanakija, kaže on, a ne za Justice First. Potvrdio je da je postojao ugovor na tri godine. Prema riječima gospodina Ocampa, gospodin Tatanaki prekinuo je suradnju nakon tri mjeseca. „On je sve prekinuo. Ne znam što mu se dogodilo. Nazvao me da mi kaže ‘završili smo, sve je u redu“.

Ocampov odvjetnik poslao je sljedeće priopćenje: „Moreno Ocampo savjetovao je tijekom kratkog razdoblja 2015. godine libijskog klijenta o pitanjima međunarodnog prava koje se odnosi na sukobe u Libiji. Svrha savjetovanja je bila upotreba međunarodnog prava kako bi se smanjilo nasilje u Libiji. Ovi savjeti bili su nepovezani s poslom koji je obavljao kao tužitelj Međunarodnog kaznenog suda 2011. godine kada je istraživao zločine povezane s Gaddafijevim režimom. Moreno Ocampo se ponašao profesionalno u skladu s obvezama struke da promovira potpunu vladavinu prava“.

Šef kabineta Fatoue Bensouda kao odgovor na ovo rekao je: „Željeli bismo istaknuti činjenicu da Ured tužiteljice Međunarodnog kaznenog suda (ICC) nije tražio savjet, niti je komunicirao ni surađivao s bivšim tužiteljem, gospodinom Morenom Ocampom ni u kakvom obliku ni vrsti odnosa ili situacija prije niti nakon što je tužiteljica Bensouda preuzela ured u lipnju 2012. Aktivnosti gospodina Ocampa nakon završetka njegova mandata tužitelja ICC-ja radio je isključivo u vlastitom aranžmanu pa se on niti njegove aktivnosti ne mogu dovesti u vezu s Uredom ovog Suda. ICC, u cjelini, i Ured tužitelja posebno, teži zadržavanju najviših standarda profesionalnog i etičnog ponašanja, uključujući najveću odanost neovisnosti, objektivnosti i profesionalnom integritetu. Važno je naglasiti da sva navodna djela osoblja Ureda koja mogu ukazivati na povrede rada osoblja ICC-ja, ako se dokažu istinitima, ni u kojem slučaju nisu odobrena od Ureda. Ured ovakve stvari shvaća vrlo ozbiljno i poduzet će odgovarajuće mjere da ispita sve tvrdnje uz puno poštovanje prava osoblja koje je u pitanju“.

Hassan Tatanaki nije odgovorio na pitanja EIC-ja. Jennifer Schense negira činjenice koje su o njoj iznesene u ovom članku bez da je ponudila bilo kakva objašnjenja ili nove informacije.

Sudske tajne

Ova novinarska istraga analizira kaznene politike koje je pokrenuo prvi tužitelj Međunarodnog kaznenog suda (ICC) Luis Moreno Ocampo.

#CourtSecrets je projekt EIC.mreže koja će objaviti seriju tekstova koji se temelje na 40 tisuća dokumenata, diplomatskih poruka, financijskih izvješća i korespodencije koji su provjereni putem javnih izvora. Dokumente je pribavio francuski Mediapart te ih je podijelio s EIC.mrežom, a njihovom objavom se otkriva kako su postupci Luisa Morena Ocampa duboko ocrnili i diskreditirali ovaj međunarodni sud koji su 124 države osnovale kako bi se sudilo raznim vojnim vođama i diktatorima, počiniteljima genocida, zločina protiv čovječnosti i ratnih zločina.

Tijekom njegovog mandata koji je završio 2012., ali i nakon njegova završetka, Luis Moreno Ocampo se umrežio s poslovnim ljudima, slavnim osobama, novinarima, profesorima, lobistima i fondacijama te je zbog svoje vlastite koristi ugrozio tajne istrage ICC-a. Ta mreža nije koristila sudu, ali je koristila karijeri i javnom statusu Luisa Morena Ocampa. Tužitelj bi, prema statutu suda, trebala osoba „visokih moralnih karakteristika“, ali naši dokumenti otkrivaju da je za vrijeme njegova mandata Luis Moreno Ocampo osnovao barem jednu offshore tvrtku, te je time otvorio vrata sumnjama u njegov moral i integritet samog suda.

Dokumenti također otkrivaju da se nakon što je napustio mjesto glavnog tužitelja, argentinski odvjetnik ponašao protivno interesima suda jer je branio osobe koje su bile potencijalne mete istraga. Ocampo je s takvim ponašanjem zanemario mogućnost sukoba interesa i tajnosti istraga te je koristio vlastita poznanstva na sudu kako bi pomogao svojim klijentima. Dokumenti pokazuju da je Luis Moreno Ocampo posredno plaćao osoblje u uredu glavnog tužitelja kako bi pomogao svojim klijentima. Naša otkrića ocrtavaju kako ovakva praksa koju je uveo Ocampo još uvijek postoji na sudu u Haagu zahvaljujući njemu odanim ljudima. Tijekom i nakon njegovog mandata bivši je tužitelj kompromitirao nepristranost i neovisnost suda koji bi trebao biti jedna od vodećih svjetskih organizacija za pravdu i mir.

Istraživački projekt Sudske tajne provela je mreža Europska istraživačka suradnja (EIC) okupivši više od 20 novinara iz 11 država Afrike i Europe koji su na ovom projektu zajedno radili proteklih šest mjeseci, a među njima je i novinar Nacionala Blaž Zgaga.

Inicijator: Fabrice Arfi (Mediapart)

Novinari: Fabrice Arfi, Stéphanie Maupas, Fanny Pigeaud (Mediapart), Sven Becker, Marian Blasberg, Dietmar Pieper (Der Spiegel), Hanneke Chin-A-Fo (NRC Handelsblad), Amanda Strydom, (ANCIR); Michael Bird, Zeynep Sentek, Craig Shaw (RCIJ/TBS); Blaž Zgaga (Nacional); Alain Lallemand, Joël Matriche (Le Soir); Paula Guisado (El Mundo); Stefano Vergine (L’Espresso); Micael Pereira (Expresso); Jonathan Calvert, , George Arbuthnott (The Sunday Times)

Dizajn: Alex Morega, Gabriel Vijiala (RCIJ/TBS); Stephan Heffner (DER SPIEGEL); Nicolas Barthe-Dejean, Donatien Huet (Mediapart); Marien Jonkers (NRC Handelsblad)

Voditelj projekta: Ștefan Cândea