U svom romanu “Oblak boje kože” Nebojša Lujanović piše o tematici koja je često marginalizirana, o kojoj se u Hrvatskoj rijetko priča i piše – o Romima, romskoj zajednici i običajima, svjetonazoru, vjeri te nedaćama i brojnim predrasudama koje tu etničku manjinu svakodnevno prate u hrvatskom društvu, kao i o problemu manjina uopće.

Nakon što je u požaru kafića izgorio vlasničin sin, svi traže krivca, a krivac može biti samo jedan: mladi Rom koji je u tu radio kao konobar. On je prisiljen bježati jer njegova krivnja svima je neupitna, njegovo lice vrišti sa svih naslovnica te se mora sakriti, a to može samo u Bosni, u naselju u kojem živi njegov otac. Poput svoje sestre, samo je sanjao da živi kao i svaki drugi čovjek, da ne bude neprestano obilježen bojom svoje kože. Spomenuti događaj, u osvit rata, naizgled mirnoj zajednici bio je okidač te ona u potrazi za pravdom okružuje romsko naselje u Zagrebu, stvarajući od njega geto, jer krivi su Romi, oni su ti koji su drugačiji i zato opasni.

NEBOJŠA LUJANOVIĆ U ROMANU “OBLAK BOJE KOŽE”, koji je prije nekoliko dana objavljen u izdanju Frakture, pripovijeda o krivnji i pravdi, o žrtvama i onima drugima, prije svega o Romima, koji su često u središtu tragedije, i njihovoj kulturi. Nebojša Lujanović rođen je 1981. u Novom Travniku u Bosni i Hercegovini. Živi u Splitu i radi kao viši predavač na Filozofskom fakultetu. Diplomirao je politologiju na Fakultetu političkih znanosti te sociologiju i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je i doktorirao 2012. iz područja teorije književnosti. Autor je brojnih pripovjedaka, eseja, putopisa, književnih recenzija i znanstvenih radova. Radovi su mu objavljivani u domaćim i inozemnim književnim i stručnim časopisima. U intervjuu za Nacional priča o razlozima koji su ga naveli da piše upravo o toj tematici koju je istraživao pet godina te o hrvatskom društvu koje je obilježeno fašizmom.

Nacional: Zašto ste odlučili napisati roman “Oblak boje kože”, zašto baš ta tematika?

Knjigu je moguće, barem se nadam, čitati na više razina, a konstatacija da je to knjiga o Romima, predstavlja samo jednu od njih. Na najapstraktnijoj razini to bi izgledalo ovako: ako vam je kao pripadniku manjine prema bilo kojem kriteriju – naciji, vjeri, seksualnoj orijentaciji, svjetonazoru – ograničen pristup određenim položajima i poslovima, pa prema tome materijalnoj i nematerijalnoj dobiti koja vam skučava život, onda živite u modernoj verziji konclogora, samo što je njegove žičane ograde sada zamijenio prešutni niz pravila. I to je mantra koju ću vjerojatno ponavljati do kraja životnog puta ove knjige. To je njen cilj, a koliko je tu ugrađeno mog životnog iskustva, to nije previše bitno za književno djelo.

Nacional: Tko je Enis Selmanić, Rom optužen i zapravo od društva već osuđen da je zapalio kafić u kojem je živio i radio i u njemu svog prijatelja, sina vlasnice? Je li on metafora ili je zaista postojao netko poput njega?

Kako bi bio uvjerljiv u svim narativnim rukavcima, a optuženi Enis je dio prvog od četiri, roman balansira između fikcije i fakcije, usisavajući elemente teorijskog i terenskog istraživanja na koje sam potrošio nekoliko godina, u nešto što je ipak na kraju – autorska imaginacija. On je metafora čovjeka razapetog između romske i neromske komponente svog identiteta, kao i između tradicionalnih i modernih njihovih inačica, kao čvrsto zadanih kategorija koje su nametnute i predstavljene kao imperativ. Osim toga, u svojoj arhaičnoj inačici inzistiraju na homogenosti zbog koje je spomenuti junak strano tijelo na obje strane. On je, dakle, teorijski utemeljen kao model problema koji se može razriješiti tek novim promišljanjem kategorija nacije i identiteta.

Nacional: Mislite li da je, kao u knjizi, Rom unaprijed od društva osuđen za nedjelo, iako ne postoji sud?

U konkretnoj medijskoj praksi, javnost formira sud i kaznu prije vremena jer spektakl ne poznaje odgodu, a sami rezultati istrage pojave se u trenutku kada to više nikome nije bitno. Spektakl se hrani, između ostaloga, i iracionalnim strahom, a u nedostatku meta, najlakše je posegnuti za pripadnikom romske manjine koji prijeđe granicu zakona. U tim slučajevima on je predstavljen baš tako, kao Rom. Zamislite da u Crnoj kronici za svaki pripadajući zločin izbrišete ime i prezime te stavite – Hrvat? Kako bi to utjecalo na projekciju nečijeg identiteta?

Nacional: U hrvatskom društvu postoji mnogo Enisa, ne samo Roma već pripadnika najrazličitijih manjina, ljudi koji su marginalizirani. Što to govori o nama?

U samosvjesnim nacijama dovoljno je plaćati porez i prihvatiti pravila ponašanja da biste postali integrirani. U tradicionalnim zajednicama sa zakašnjelim procesima modernizacije, glavni kriterij je porijeklo ili krv. To znaju i studenti prve godine društveno-humanističkih studija, što ne znači da to znanje prenose u praksu. U takvoj zajednici i treća generacija Roma, ili nekih drugih skupina, ostaje obilježena kao doseljenička. Što to govori o nama? Da smo odlučili ignorirati sve oko sebe i uljuljati se u devetnaesto stoljeće, gdje nam je očito najkomotnije.

Nacional: Što se može napraviti da se to promijeni?

Sve i ništa. ‘Paket mjera’ obuhvaćao bi djelovanje na nekoliko područja: obrazovanje, zakonski paketi, lokalna razina djelovanja, politika zapošljavanja… S obzirom na moje područje djelovanja kao profesora, dopustite tu subjektivnost da konstatiram kako je u obrazovanju najveći problem i najveći potencijal. Poslušajte poneko predavanje profesora filozofije, povijesti ili čak književnosti, bilo gdje u regiji, pa ćete vidjeti koja se količina mržnje generira na toliko mladih ljudi. Naspram toga, pažnja koju mediji troše na štetnost udruga s pedesetak stalnih članova koji će se razbježati čim se prekine njihov ilegalan dotok financiranja, samo je mlaćenje prazne slame, pa i kukavičluk.

Nacional: Romi su u hrvatskom društvu pogođeni brojnim predrasudama zbog svog načina života. Često su izvrgnuti nasilju, ruganju, vrijeđanju. Mislite li da ih ne-Romi ne razumiju ili ne žele razumjeti jer uvijek se lakše rugati drugačijem?

Spominjali smo kriminalne primjere u službi društva spektakla; kako na temelju takvih nekoliko članaka – jer drugih i nema, kome je pobogu zanimljiv Rom koji radi dva posla da bi preživio? – zaključe da sve znaju o nekoj kulturi? Ja se i nakon ovog romana i pratećeg istraživanja ne usudim to reći. Ljudi nisu spremni uložiti ni stotninu tog truda da bi ih bolje upoznali, lakše je iskoristiti ponuđenu etiketu. Ali da ne svalimo svu krivicu na medije, ključno je pitanje zašto je zajednica koja je među nama već pet ili više stoljeća, i dalje nepoznanica? Pokušajte naći lekciju o Romima u bilo kojem školskom udžbeniku.

Nacional: Kako vi doživljavate romsku zajednicu i njihov, kako sami u knjizi pišete, geto?

Budući da sam jednom stranom i znanstvenik, romski likovi raspoređeni su tako da pokriju tipove ponašanja i podskupine romske zajednice, što je bilo najteže realizirati u romanu. Koliko sam shvatio kroz istraživanje, zbog izolacije se unutar zajednice odvijaju zakašnjeli procesi modernizacije i emancipacije. U romanu imate i potleušice i kućerine, i starce s praznovjernim ritualima i moderne trgovce, i sirotinju i mafiju, i domaće Lovare i doseljene Kalderaše, i žene osuđene na kuhanje i junakinju koja se usudila htjeti više preko fakultetske diplome. Za mene je romska zajednica upravo to, jedan mali univerzum koji sam htio prikazati u tom šarenilu, satirući stereotipe koji vide samo jednu dimenziju tog kulturnog sklopa.

Nacional: I sam Enis, pišete u knjizi, ne osjeća se dobro u svojoj koži; misli da su brojne činjenice iz života Roma besmislene i pokušava pobjeći od njih i pronaći svoj put. Puno je riječi o obrazovanju koje je, naravno, kronični problem u romskoj zajednici. Vaš lik Sanda završava Učiteljski fakultet, ali teško se snalazi, razmišlja o budućnosti, o samostalnosti, o životu van geta. Kako vi doživljavate takva razmišljanja Roma koji žele nešto promijeniti, koji razbijaju predrasude i stereotipe koji o njima vladaju?

Dok ovo pišem, iskreno strepim od reakcija čitatelja i kritike, sklon sam pretrpati tekst do granica hermetičnosti. Recimo, Enis je junak iz miješanog braka; otac ne-Rom, majka Romkinja. On je porijeklom iz Bosne, doseljen u Zagreb; obilježen je tamnom bojom kože, a želio bi biti dio većine. Također, tradicionalnu koncepciju identiteta s tim paketom ostataka starih vremena, osjeća kao teret pa je u potrazi za novim identitetskim obrascima… U tom oslobađanju koje otežavaju stereotipi okoline, već sam pojasnio zašto obrazovanje postavljam kao središnje pitanje. Dvoje glavnih junaka pokušavaju pomaknuti granice, kao mnogi slični njima u realnosti, ali to su osobe iznimne mentalne snage koje često idu glavom kroz zid i kojima ovom prilikom, kad već neće drugi, podižem literarni spomenik.

Nacional: Zašto ste izabrali Zagreb za mjesto radnje, odnosno Plinarsko naselje? Kakva je situacija u Splitu?

Na početku romana skicirana je situacija u Zagrebu, koji je početkom devedesetih bio daleko od gostoljubive sredine, bilo da je riječ o Srbima, ili čak Hrvatima iz Bosne i Bošnjacima, a kamoli Romima. Međutim, ovo nije obračun sa Zagrebom jer se slična stvar događala kasnije i manjim mjestima kao što je Škabrnja, kao i srednjim i većim europskim metropolama poput Budimpešte ili Pariza. Dakle, radi se očito o duhu vremena. Split ovdje ne spominjem ne zato što je tolerantniji, nego zato što se tamo može naći jedva dvadesetak pripadnika te manjine.

Nacional: Prije nekoliko dana obilježen je Dan sjećanja na romske žrtve holokausta u Drugom svjetskom ratu, tijekom kojeg je u NDH i Njemačkoj te ostalim državama nacističkog užasa, gotovo istrijebljeno romsko stanovništvo. Kako komentirate činjenicu da se status ratnih žrtava Romima dao tek 40 godina nakon rata?

Da, drago mi je što ste izdvojili taj dio romana jer smo neki dan obilježili svečani događaj koji odbijamo „očistiti” upravo priznavanjem žrtava. Nešto prije toga Srbi su pokazali sličan kompleks u vezi Srebrenice, a i Bošnjaci imaju slične probleme s Bugojnom… Zato ova knjiga nije samo knjiga o Romima, već i knjiga za one koji će znati čitati znakove pored puta.

Nacional: U knjizi jedan od likova – Rom koji je radio u logoru Auschwitz – govori o užasima nacističkog režima iz perspektive Roma, ali i o tome kako on sam nije želio postati žrtva plinskih komora. Zašto ste odlučili pisati i o tom segmentu romske povijesti i koliko je ona zapravo poznata hrvatskoj javnosti?

Jedan od četiri narativna toka, onaj koji funkcionira kao roman u romanu, vraća se u povijest i tematizira romski holokaust kao prešućenu temu o kojoj nema ni crtica, a kamoli znanstvenih radova, lekcija u udžbeniku ili knjiga. Tek jedna mog novog prijatelja Ivana Rumbaka, suradnika na ovom romanu, koji je pokušao kroz nekoliko poglavlja razgrnuti prašinu da bi došao do nekih podataka. Zbog načina života, kod Roma je slabije razvijena svijest o dijakroniji, a tu je izostanak potpore domicilne zajednice, zbog čega nemaju mrežu instituta, muzeja i sličnih institucija, kao ostali. Kad tomu dodate manjak prostora koji ostavlja mitomanija suvremene povijesti, a u posljednje vrijeme i one prije ‘91., jasnije je kako je ta tema ostala prešućena. Jedan od puteva prema emancipaciji marginalne i ugnjetavane kulture jest i pokušaj da se izbori za vlastiti glas o svojoj prošlosti.

Nacional: Kako vidite hrvatsku stvarnost danas i rastući trend netolerancije prema svemu različitom?

Kada sam bliskim kolegama prije pet godina iznosio ideju o ovom romanu, s getom i konclogorom, smatrali su da je sve to anakrono i nezanimljivo. U međuvremenu se dogodio takav procvat fašizama svih vrsta i na svim razinama – od ulice, preko udruga i civilnog društva, do uređivačkih pozicija – da mi se čini kako ponavljam ono svima očito.

Ali možda govor o tome i jest jedna od strategija borbe koja bi trebala dovesti do spomenute promjene. Srećom imamo ljude kao što su Viktor Ivančić, Boris Dežulović i Kazaz, koji u novinama „skaču za vrat” i na najmanji ispad naših domaćih fašizama. Dovoljno je da se dvije pijanice ispred dućana potuku s težim posljedicama, a poslije istakne nevažna činjenica da su različite nacionalnosti i imate opsadno stanje u gradu, s neredima. Najveći izazov je izgraditi kritičku svijest javnosti. Tada bi im trećerazredni političari bez ikakve političke ideje i ekonomskog programa, teže prodavali priče o našima i njihovima, u svim svojim varijacijama, pa time i teže skrivali svoje nekompetencije. Bez tog kritičkog odmaka, ostaje nam vrtjeti se u krug.

Nacional: Kakav je život u Splitu danas? Turizam cvate, puno toga se dobro napravilo, ali koji su najveći problemi u životu običnog čovjeka?

Od tog turističkog procvata, koji je lijep za oko i prisiljava domaće da ona tri mjeseca i nama i njima ponude dodatni sadržaj, obični građani nemaju ništa. Osim ako se bave ugostiteljstvom. Ne vidim namjeru da se od tog silnog novca koji se slijeva u gradsku blagajnu grade škole, vrtići ili domovi za mlade. Jedina novost su dva nova shopping centra. Ovo je grad idealan za djecu, ali jednako koban za njih kada požele obrazovati se ili zaposliti, a da ne pohađaju nastavu na pet lokacija ili konobare do kraja života. Svjetonazorski, svoj imaginarni Split oblikovao sam oko Ferala, Pričigina, Udruge Kurs i Bookvice. Znam da Split ima i druga lica, manje tolerantna, koja podržavaju ili odražavaju i određene institucije, ali njih pokušavam ignorirati. Radi psihičke ravnoteže.