Isprika koje nije bilo, trebala bi, sugeriraju brojni hrvatski mediji, zasjeniti sve ono čega je za posjeta Aleksandra Vučića itekako bilo. Predsjednik Srbije nije se ispričao za svoje davne velikosrpske izjave, ali njegov se boravak u Hrvatskoj nikako ne može mjeriti samo tom činjenicom. Kad se slegne političko-medijska prašina oko onoga što je izostalo, lakše će se moći govoriti o onome što ostaje.

Vučićevo verbalno četnikovanje po Hrvatskoj početkom i sredinom  devedesetih s pravom uznemirava hrvatsku javnost. Utoliko su i posve razumljiva pitanja jesu li se njegova uvjerenja promijenila. Ali, Andrej Plenković nije u pravu kad tvrdi da Hrvatska nikad nije dobila ispriku Beograda za ratno stradanje. Bivši predsjednik Boris Tadić ispričao se na Ovčari u ime Srbije. „Ovdje sam da, klanjajući se žrtvama, još jednom uputim riječi isprike i iskreno žaljenje te da stvorim mogućnost da Hrvati i Srbi okrenu novu stranicu povijesti“, rekao je 2010. Nije normalno da se od svakog predsjednika Srbije traži ponavljanje takve geste.

Od Vučića je očekivati osobnu ispriku zbog onoga što je sam nekada govorio. Ali, za aktualnog predsjednika Srbije ta je tema, posve očigledno, vrlo neugodna i zato je, apsolutno nedopustivo, i poludio na novinare koji su na njoj inzistirali. Zreo bi političar grbavu situaciju lako premostio izjavom da je bio mlad i lud, što je istina, i da više ne misli tako. Promjena je mišljenja, ne samo u politici, posve legitimna. Pa prvi je predsjednik Hrvatske u mladosti bio žestoki komunist, da bi kasnije postao vatreni nacionalist. Ali, jahanje na isprici eskaliralo je ovdje do potpunog apsurda, pa su novinari o Vučićevoj vjerodostojnosti, o tome može li mu se vjerovati ili ne, na koncu propitkivali i HNS-ova Ivana Vrdoljaka, svojevrsnog prvaka vjerolomstva i političkog ventilator ponašanja.

Aleksandar Vučić morao bi razumjeti osjetljivost Hrvatske na svoje nekadašnje izjave. Pokazalo se, međutim, da i on zbog sudbine vlastite obitelji, žrtava navodno ustaške ruke, ima razloga za osjetljivost. Nije posve nepoznato da je s godinama politički evoluirao. Granica je za njega na Dunavu, rekao je u Zagrebu. Osim nekoliko tisuća hektara uz Dunav, „nemamo drugih sporova oko granice“. To znači da je odustao od snova o Velikoj Srbiji. Da je korigirao svoje nekadašnje političke stavove proizlazi i iz teksta što ga je za vrijeme svog boravka u Hrvatskoj objavio na jednom utjecajnom portalu, a u kojem priznaje svoje greške iz mladosti i osuđuje radikalni nacionalizam. Na koncu, i hrvatska predsjednica tvrdi da je Vučić danas Europejac, „ europski političar, apsolutno i definitivno“, kaže Kolinda Grabar-Kitarović.

Ako je tako, zašto onda nije prevalio i tu ispriku preko usta? Vjerojatno zato jer je doživljava kao ciljani akt poniženja. Isprike se daju u normalnim, a ne u krajnje nabrijanim, ratobornim situacijama, kako je bila intonirana atmosfera stvorena oko njegova posjeta Hrvatskoj. Isprike se pružaju, a ne iznuđuju i ne cijede. Isprika nije sramota, dapače, može biti znak zrelosti, odgovornosti i samosvijesti, ali inzistiranje na isprici moguće je stilizirati i kao svojevrsno priznanje o kapitulaciji. Dio javnosti očekivao je ispriku kao znak da Hrvatska u visokom gostu iz Beograda ima sugovornika koji je priznaje kao državu. Drugi su svojim zahtjevima o isprici implicirali da bi Aleksandar Vučić trebao kleknuti u Zagrebu, što se, naravno, nije moglo dogoditi.