Nacional, verzija Spieglove priče na osnovi dokumenata Football Leaksa, koje je primio njemački tjednik Der Spiegel i podijelio s Nacionalom i drugim partnerima u Europskoj Istraživačkoj Suradnji (www.eic.network)
Godinama je nogometni klub Manchester City nijekao da je njegov vlasnik, šeik Abu Dhabija, prekršio financijska pravila. No interne poruke elektronske pošte govore drugačije i pružaju dokaze o antedatiranim ugovorima, iluzornim isplatama sponzorima i bahatim ‘možemo raditi što hoćemo’ poslovnim praksama.
Još i davne 1880., kada je Anna Connel, vikarova kći, osnovala nogometni klub u Manchesteru kako bi nezaposlene i obične radnike odmaknula od alkohola, obitelj Al Nahyan vladala je Abu Dhabijem. Klan goniča deva i lovaca na bisere živio je u kućama od blata pod palminim granama i vjerujemo da im je sljedećih nekoliko desetljeća ideja nogometnih igrača u nebeski plavim dresovima bila jednako daleka i strana kao što su pustinjske temperature bile stanovnicima Manchestera. Ali 128 godina kasnije, u rujnu 2008. godine, engleska „prijestolnica sjevera“ i obitelj Al Nahyan, koja je tijekom godina postala multimilijarderska naftna dinastija, pronašli su zajednički jezik. Posljedice su dramatične.
Nekoć prosječan klub iz istočnog Manchestera trenutačno je najbolja momčad Premier lige, sjajan proizvod i reklama za Abu Dhabi. Za njega igraju profinjeni stratezi poput Kevina De Bruynea i Ilkaya Gündogana, kao i električni Leroy Sané, svi pod vodstvom možda najboljeg trenera na svijetu, Pepa Guardiole. Jedinstvena je to priča o uspjehu.
Međutim, dokumenti koje je dostupnima učinila zviždačka platforma Football Leaks, otkrivaju prljave trikove u pozadini priče o uspjehu momčadi.
Klupski vlasnici iz Abu Dhabija uveli su novu eru ‘mančesterskog kapitalizma’. Pojam se izvorno odnosi na razdoblje Industrijske revolucije u kojem su tvrtke bile nemilosrdne i nisu prihvaćale nikakve propise. To se može primijeniti i na nogometni svijet: otkad ga je kupio šeik Abu Dhabija, Manchester City uspio si je prevarama prokrčiti put do vrha europskog nogometa i stvoriti globalno, neizmjerno profitabilno nogometno carstvo, ignorirajući putem pravila. Novostečena klupska slava ukorijenjena je u laži.
Istina o usponu Cityja priča je o političkom utjecaju i bezdušnoj ekonomiji. I tiče se svakoga koji želi razumjeti kako se posluje u suvremenom nogometu.
Prvo poglavlje: Lažljivi šeik
“Aguueeerrooooooo!” Ime, otegnuti vrisak. Ikona. Svaki navijač Manchester Cityja intimno je povezan s tim vriskom koji se oteo spikeru Martinu Tyleru 13. svibnja 2012. Svaki zna gdje je bio u tom trenutku, pune 93 minute i 20 sekundi od početka meča. Bilo je to tijekom posljednjih sekunda utakmice, u završnim trenucima sezone. Man Cityju trebala je pobjeda za osvajanje Premier lige prvi put u 44 godine.
Ali njihovi protivnici, kandidat za ispadanje Queens Park Rangers, preuzeli su je vodstvo. Činilo se da će sezona završiti kao mnoge do tada i njihovi gradski rivali Manchester United još jednom će osvojiti prvenstvo. Ali u 91. minuti i 14. sekundi Edin Džeko zabio je glavom i izjednačio rezultat. Samo dvije minute kasnije Aguero je uputio loptu u mrežu i doveo svoju momčad do osvajanja Premier lige.
U tih 126 sekundi sudačke nadoknade stvoren je emotivni mit o novom rođenju kluba, u vlasništvu šeika iz Abu Dhabija, koji više ne časti samo ponekad prvenstva svojom naelektriziranom igrom, nego je to postala redovita pojava. Za navijače Man Cityja prvenstvo je bilo nogometno čudo, ali za kritičare kluba bilo je to samo pitanje vremena. Ta zanovijetala već su dugo osjećala da će ulaganja šeika Mansoura bin Zayeda Al Nahyana u klub i rekordni iznosi transfera koje je utukao, dovesti do deformacije natjecanja. Iza momčadi stoji država koja se obogatila na nafti, a njihovi sponzorski ugovori služe samo tome da se prikriju tragovi novca koji iz Abu Dhabija ulazi u klub, tvrde kritičari. Šefovi Manchester Cityja dosljedno poriču takve tvrdnje.
Man City igra na stadionu Etihad, a timske dresove također sponzorira Etihad. Avionsku kompaniju Abu Dhabija vodi Mansourov polubrat. Uz to, telekomunikacijska tvrtka Etisalat i turistička zajednica Abu Dhabija također se oglašavaju kroz klub. Kao i investicijska tvrtka Aabar koja posjeduje udjele u UniCreditu i Virgin Galacticu.
Engleski nogomet nikada nije vidio tolike investicije. A prave su brojke iz interne analize koju je sastavilo vodstvo kluba eksplozivne. Mogu se pronaći u dokumentu naslovljenom ‘Sažetak vlasničkih ulaganja’ koji nosi datum 10. svibnja 2012., tri dana prije odlučujućeg gola Sergia Agüera. Do tada je menadžment koji je instalirao Mansour bio s klubom samo tri godine i osam mjeseci i izračunali su da je vlasnik iz Abu Dhabija već investirao 1,1 milijardu funti, oko 1,3 milijarde eura, u klub. Jedan dio dokumenta posebno je bitan. Naslovljen je ‘Dodatak ugovoru o partnerstvu s Abu Dhabijem’.
Da bismo objasnili o čemu je riječ, moramo se vratiti na ‘Aguueeerrooooooo!’ i ponovno rođenje kluba. Na tribinama su odrasli ljudi plakali dok su se igrači na terenu okupljali u nebeski plavu gomilu. Iza aut-linije 47-godišnji muškarac u odijelu klicao je s njima, ogrnuvši se talijanskom zastavom – trener Roberto Mancini, koji je tri puta osvojio talijansko ligaško prvenstvo, četiri puta talijansku ligu i predstavio četiri nove multimilijunske akvizicije u momčad Manchester Cityja na početku sezone. Jedna od njih bio je Agüero.
Mancini je Cityju donio prvu titulu u gotovo pola stoljeća. Unatoč tome, uskoro je postao žrtva ambicija svoga šefa: samo godinu dana kasnije Mancini je dobio otkaz zato što se klub nije pokazao sposobnim obraniti svoju titulu. To je, očigledno, logika po kojoj se vodi vlasnik kluba: Ako ne funkcionira, mora se zamijeniti. Ali pojavio se i novi problem: novouvedena pravila Financijskog Fairplaya (FFP) koja je utvrdila UEFA, paket proračunskih statuta koji je stupio na snagu samo nekoliko tjedana nakon što su Manciniju pokazali vrata. Prije svega, UEFA je željela osigurati da klubovi ne preuzimaju preveliki dug i ne otkližu u bankrot. Drugo, UEFA je bila zabrinuta za natjecanja u europskim nogometnim ligama i htjela je klubovima zabraniti da troše više nego što su donijeli.
Cityju je, prema tome, prijetila opasnosti od kršenja upravo tog uvjeta. ‘Imat ćemo manjak od 9,9 milijuna funti kako bismo se uskladili s UEFA FFP-om ove sezone’, napisao je glavni financijski službenik Jorge Chumillas u internom e-mailu. ‘Deficit je nastao zbog raskida ugovora s RM (Roberto Mancini, op.a.). Mislim da je jedino rješenje koje nam preostaje dodatni sponzorski prihod AD-a (Abu Dhabija, op.a.) da začepimo tu rupu.’
U tom e-mailu Chumillas je zapravo otkrio da njegov klub posluje nešto drugačije od ostalih. Uobičajeno je da nogometni posao izgleda ovako: igrači igraju vrhunski nogomet, privlače brojnu publiku, utakmice se prenose na televiziji, a potencijalni sponzori pronalaze u tome svoje interese. Ti sponzori potpisuju ugovore s timom i obvezuju se na plaćanje određenih iznosa za privilegij oglašavanja kroz klub. Taj novac postaje dio budžeta kluba u sezoni i može se koristiti za kupovinu igrača, plaćanje agentskih honorara ili održavanje trave na terenu. Ako neki planovi kluba budu otkazani ili odjednom mora potrošiti više nego što je predviđeno poslovnim planom, klub prikazuje gubitak na kraju sezone i mora srezati troškove.
Ali Manchester City nije normalan klub. Troškovi i dugovanja? To uopće nije važno. Ako se pojavi manjak, sponzori iz vlasnikove domovine jednostavno pošalju još novca. Kazne su samo za one koji se daju uloviti. Kako bi izbjeglo UEFA-ine sankcije, vodstvo Man Cityja dosjetilo se nekih kreativnih rješenja. „Mogli bismo sklopiti antedatirani ugovor za sljedeće dvije godine … isplaćen unaprijed“, predložio je izvršni direktor kluba Simon Pearce. U međuvremenu je generalni direktor kluba Ferrian Soriano predložio da sponzori plate klubu ugovoreni bonus za osvajanje FA kupa, iako ga Man City nije osvojio.
Deset dana nakon završetka sezone Chumillas je prezentirao rezultate analize i izjavio da su odlučili prilagoditi detalje sponzorskog ugovora – za sezonu koja je upravo završila! Etihad je odjednom morao platiti 1,5 milijuna funti više, Aabar pola milijuna više, a turistička zajednica dodatak od 5,5 milijuna funti. I svi su se trebali praviti da je to bilo određeno ugovorom potpisanim početkom sezone.
Klub i njegovi sponzori manipulirali su ugovorima. Kada je Chumillas zamolio svog kolegu Simona Piercea da promijene datum isplate sponzorima iz Abu Dhabija, Pearce je odgovorio u duhu šefova Manchester Cityja: ‘Naravno, možemo raditi što god želimo.’
Te aktivnosti iz proljeća 2013. bude sumnje oko toga jesu li tvrtke sa sjedištem u Abu Dhabiju uistinu neovisni sponzori, kako čelnici Man Cityja stalno tvrde. Još u travnju 2010. kada je Pierce pregovarao s Aabarom o sponzorskom ugovoru, napisao je razotkrivajući e-mail vodstvu tvrtke. Prema ugovoru, investicijska tvrtka trebala je klubu platiti 15 milijuna funti godišnje. Ali to, čini se, nije cijela priča. „Kao što smo razgovarali, godišnja Aabarova direktna obaveza iznosi tri milijuna funti“, pisao je Pearce. „Preostalih 12 milijuna funti namirit će se iz alternativnih izvora koje će omogućiti Njegovo Veličanstvo.“ Samo jednom rečenicom Pierce je potvrdio optužbe koje je njegov klub u više navrata odbacivao gnušanjem: Njegovo Veličanstvo Šeik Mansour platio je sam dio sponzorskog novca!
To je od vitalnog značaja kada je riječ o UEFA-inim pravilima Financijskog Fairplaya. Ako klub počne kupovati naokolo šeikovim novcem, ti izdaci moraju biti prijavljeni, što će uskoro bilancu kluba obojiti u crveno. Ako se, međutim, taj novac može prikriti kao sponzorski novac, on izgleda kao prihod i Man City može si priuštiti veće troškove bez straha od UEFA-inih sankcija.
Financijska izvješća Man Cityja bila su mreža laži; tim je pogazio pravila Financijskog Fairplaya. Ethiad Airways, jedna od najvećih svjetskih aviokompanija, također igra njihovu igru. „Izravni Etihadov doprinos konstantno je na 8 milijuna’, napisao je Simon Pearce u prosincu 2013. Ali u to vrijeme Etihadova ugovorna obaveza bila je 35 milijuna funti.
Kako to funkcionira u praksi? Očigledno, tvrtke poput Etihada u Abu Dhabiju čekaju da im Abu Dhabi United Group (ADUG), holding društvo koje pripada šeiku Mansouru i koje također posjeduje Man City, pošalje novac. Taj se novac tada ‘preusmjerava partnerima koji ga proslijede nama’, napisao je financijski direktor Andrew Widdowson u e-mailu. Tako su se barem stvari obavljale 2015. U to vrijeme je posao s Etihadom donosio 67,5 milijuna funti godišnje. Ali glavni financijski direktor Chumillas naglasio je u e-mailu Pearceu: ‘Molim vas, imajte na umu da bi od tih 67,5 milijuna funti, osam milijuna trebao financirati izravno Etihad i 59,5 ADUG.’
Kada je upitan za komentar, Etihad je izjavio da su financijske obveze kompanije ‘uvijek bile i ostaju obveze i odgovornosti samo Etihad Airwaysa’. Iz tvrtke su izrazili ‘ponos što su glavni klupski partner Man Cityja od svibnja 2009.’ Turistička zajednica Abu Dhabija i Aabar nisu odgovorili na pitanja novinara.
O tim ‘dopunama ugovora o partnerstvu s Abu Dhabijem’, koje su platili šeik i njegovi alternativni izvori, interno se otvoreno raspravlja, ali ih se žestoko i agresivno poriče u javnosti. Upravo na to predsjednik Bayern Münchena Uli Hoeness misli kada kaže da Abu Dhabi samo treba odvrnuti pipu s naftom kada si želi priuštiti skupe igrače. ‘Gotovo da postoji poistovjećivanje kluba s vrijednostima do kojih držimo kao Abu Dhabi, kao šeik Monsour’, rekao je jednom prilikom Khaldoon Al Mubarak nakon što je kupio klub. Varaj dok ne primijete?
Istraživačka mreža EIC zatražila je komentar Manchester Cityja. Klub je odbio. ‘Pokušaj da se nanese šteta reputaciji kluba organiziran je i jasan’, objasnio je glasnogovornik.
Do svibnja 2012. kada je Martin Tyler u mikrofon uzviknuo ‘Aguueeerrooooooo!’, unutarnji proračuni Cityja bilježili su da je 127,5 milijuna funti već upumpano u klub putem dodataka ugovorima s Abu Dhabijem. To je konkurentska prednost s kojom se nijedan svjetski klub ne može nositi. Osim možda jednog: Paris Saint-Germaina koji financijski podupire plinom bogati Katar.
I PSG i Manchester City pregovarali su 2014. o nagodbi s UEFA-om kako bi izbjegli moguće isključenje iz Lige prvaka zbog kršenja propisa. Takve nagodbe zapravo bi trebale biti usmjerene na sankcioniranje klubova zbog neprimjerenih poslovnih praksi i groteskno napuhanih iznosa koji se slijevaju od državno kontroliranih sponzora. Međutim, stvari su krenule u krivom smjeru iz dvaju razloga: prvo, UEFA je naposljetku podlegla prijetnjama zaljevskih vlasnika dvaju klubova i potpisala lošu nagodbu.
Drugi je taj što UEFA čak nije ni bila svjesna do koje je mjere prevarena. Nije, na primjer, mogla znati da je Manchester City pokrenuo tajni projekt usmjeren prikrivanju troškova. To je nevjerojatna priča koja uključuje diskretne multimilijunske donacije vodećoj britanskoj stranci, islandsku banku koja je krahirala tijekom financijske krize i strahove klupskih šefova da će se na Manchester City uskoro gledati kao na ‘globalne neprijatelje nogometa’. Tu priču ispričat ćemo u Drugom poglavlju.
U suradnji sa:
Komentari