Nacional, verzija Mediapartove priče na osnovi dokumenata Football Leaksa, koje je primio njemački tjednik Der Spiegel i podijelio s Nacionalom i drugim partnerima u Europskoj Istraživačkoj Suradnji (www.eic.network)
Bio je to jedan od najimpresivniji povrataka u povijesti francuskog nogometa. Kada je ruski oligarh Dmitrij Ribolovljev kupio dvije trećine dionica Monaca u prosincu 2011., klub je bio na 18. mjestu u francuskoj drugoj ligi i loše je stajao financijski. Dvije i pol godine kasnije je stigao do prve lige i završio na drugom mjestu na kraju sezone 2013.-2014. te s kvalificirao u Ligu prvaka.
No iza zapanjujućeg uspjeha na terenu krila se je tajna. Nakon što je velik dio bogatstva od najmanje 6,6 milijardi eura stekao proizvodnjom krumpira u Rusiji, Ribolovljev je koristio iste metode kao i njegov kolega oligarh Roman Abramovič u Chelseaju i Katar u PSG-u. Dokumenti Football Leaksa objavljeni u njemačkom tjedniku Der Spiegel i nastali u suradnji medijskih partnera mreže Europske istraživačke suradnje (EIC), otkrivaju da je Ribolovljev nakon preuzimanja kontrole nad Monacom upumpao 326 milijuna eura u klub tijekom dvije godine, što je bio ”financijski doping” koji je prekršio pravila Uefe.
Od 2010. Uefa je dioničarima zabranila uplatu neograničenih novčanih iznosa u klupski proračun. Zabrana je dio propisa nazivnih “financijski fair play”. U lipnju 2014. Monaco je potpisao sporazum s agencijom za sportski marketing, po kojem bi klub primio 140 milijuna eura godišnje. U stvarnosti, plan je bio takav da taj novac tajno uplati Ribolovljev, koristeći offshore financijske transakcije preko Hong Konga i Britanskih Djevičanskih otoka. Posao bi se izveo tako da se činilo da je Ribolovljev novac zarađen sponzorskim ugovorom koji bi ispunio zahtjeve Uefinih pravila.
Na kraju, projekt je propao na vrhuncu zbog sukoba između Ribolovljeva i Bernarda de Roosa, šefa švicarske agencije za sportski marketing AIM. Tijekom spora De Roos je zaprijetio da će aktivirati ono što je nazvao “atomskom bombom” – odnosno, prijetio je da će otkriti muljažu. Da bi izbjegao skandal, Monaco je sklopio prijateljski ugovor s agencijom.
Na kraju je klubu prijetila kazna, ali unatoč velikom financijskom gubitku i pokušaju prijevare, dobio je relativno malu kaznu. Uefa, koju je u to vrijeme vodio Michel Platini, a Gianni Infantino (trenutno šef Fife) bio je glavni tajnik, sklopila je prijateljski sporazum s klubom koji je sadržavao novčanu kaznu od samo 2 milijuna eura.
Dok je Istražno vijeće Uefina tijela za financijsko upravljanje klubom (CFCB) otkrilo niz kaznenih elemenata u financijskom poslovanju Monaca, u sažetku svoje odluke izostavio je bilo kakve informacije koje bi ugrozile klub. Iza kulisa Monaco je vodio učinkovitu lobističku kampanju kojom je uspio pristupiti ključnim osobama u slučaju; nakon večere u restoranu u Monaku voditelj Uefina programa financijskog fair playa Andrea Traverso pomogao je klubu da se pripremi za rasprave s Uefinim Istražnim vijećem.
Na upit EIC-a Monaco nije zanijekao naše informacije o poslu s agencijom AIM. Klub nam je poslao pismenu izjavu, rekavši da je njegovo partnerstvo sa švicarskom marketinškom agencijom “bilo javno” u to vrijeme i da je bilo usmjereno na “razvijanje kapaciteta kluba” tako da “traže sponzorske ponude istog kalibra kao one koje uživaju najveći europski klubovi”. “Kako se projekt koji je predložila ova tvrtka pokazao previše ambiciozan i na kraju neostvariv, Monaco je odlučio raskinuti suradnju s agencijom AIM, a Uefu je obavijestio o tom prekidu ugovora”, navodi Monaco.
Kad je Ribolovljev preuzeo kontrolu nad Monacom, uložio je 326 milijuna eura u klub, od čega je polovica potrošena u ljeto 2013. na izgradnju impresivnog tima igrača za povratak u prvu ligu.
U svibnju 2014. Monaco je završio sezonu na drugom mjestu prve lige i kvalificirao se u Ligu prvaka. To je značilo da je podložan pravilima financijskog fair playa, što je rezultiralo time da klub proda ili pošalje na posudbu većinu svojih najboljih igrača. Ribolovljev je radikalno promijenio taktiku; umjesto upumpavanja novca, odlučio je da se klub treba financirati prodajom igrača. To je bio veliki uspjeh, poput prodaje Kyliana Mbappéa (prodan PSG-u za 189 milijuna eura).
Ali u ljeto 2014. Ribolovljev nije bio siguran hoće li ova strategija prodaje igrača zbog pritiska pravila Uefe uspjeti. Tijekom prethodnih triju sezona u Monaco je upumpano 170 milijuna eura, što je gotovo četiri puta više od maksimalnih 45 milijuna eura koje je Uefa odobrila. Rizik je bio isključenje iz Lige prvaka
Ribolovljev je 2013. rekao da će, kako bi se poštovala pravila financijskog fair playa, “morati pronaći sponzore kako bismo povećali prihode i tako drugim sredstvima zamijenili novac većinskog dioničara”. Ali problem s tim planom bio je da je stadion Luja II. rijetko pun, što je značilo da su sponzori pokazali malo zanimanja za oglašavanje. Za sezonu 2013.-2014. od prodaje ulaznica i sponzora zarađeno je samo 14 milijuna eura, što je malo za klub čiji je godišnji proračun iznosio 125 milijuna eura.
Inspekcija Istražnog vijeća CFCB-a, navodno nezavisnog tijela Uefe koje prati poštovanje pravila financijskog fair playa, trebala je započeti u srpnju 2014. Međutim, od siječnja te godine Monaco je započeo intenzivnu lobističku kampanju. Iza nje je stajao ruski potpredsjednik kluba Vadim Vasiljev i njegov posebni savjetnik Filips Dhondt, belgijski menadžer koji je bio dobro povezan s Monacom i koji je pomogao Ribolovljevu u kupnji kluba. Cilj kampanje, Dhondt piše Vasiljevu, bio je pronaći “političko rješenje”.
Željeli su se susresti s dvjema ključnim figurama. Jedan od njih bio je Jean-Luc Dehaene, predsjednik Istražnog vijeća Uefe koji bi bio zadužen za istragu u Monacu, dok je drugi bio Andrea Traverso, voditelj financijskog fair play u Uefi koji je tada bio izravno odgovoran Michelu Platiniju i Gianniju Infantinu. Dehaene i Traverso očito su bili toliko zauzeti da su predložili sastanak u zračnoj luci Nica između letova. Ali Vasiljev je pozvao par da “provedu neko vrijeme zajedno u Monaku”. Dhondt je sugerirao da će “večera u večernjim satima stvoriti bolje odnose”. Sastanak je otkazan.
13. ožujka 2014. Ribolovljev je dobio sastanak u sjedištu Uefe u Nyonu s predsjednikom Michelom Platinijem i glavnim tajnikom Infantinom. Ribolovljev pomoćnik obavijestio ga je da će i Traverso “biti dostupan”.
No lobiranje nije bilo dovoljno i trebalo je pronaći novi način financiranja, a u svibnju 2014. Ribolovljev i njegov tim iznijeli su ideju o lažnom marketinškom poslu koji će potajno financirati Ribolovljev i koji će Monacu donijeti 1,4 milijarde eura.
Klub je trebao pronaći pouzdanu osobu, a pronašao ga je u Nizozemcu Bernardu de Roosu. Bivši izvršni direktor Nizozemskog olimpijskog odbora pridružio se agenciji za marketing švicarskih sportova TEAM, gdje je savjetovao Uefu, a igrao je središnju ulogu u stvaranju Lige prvaka.
Kasnije je osnovao agenciju AIM International sa sjedištem u Luzernu koja je dobila TV prava za sezonu 2006.-2007. od Bundeslige za tada rekordnih 800 milijuna eura.
U lipnju 2014. Monaco je sklopio ugovor s AIM-om, po kojem bi agencija vodila marketing kluba. AIM bi osigurao da klub dobije godišnje prihode od 140 milijuna eura za razdoblje od deset godina. To je bio izniman iznos – veći od godišnje potrošnje od 125 milijuna eura, ali i pet puta više od najvećih sponzorskih ugovora Reala ili Barcelona. Monaco bi svake godine zbrojio prihode (bez onih za TV prava) koji su uključivali zaradu od prodaje ulaznica, sponzore i zaradu u Ligi prvaka, a ako je ukupan iznos bio manji od 140 milijuna eura, AIM bi trebao platiti razliku.
No u to vrijeme prodaja ulaznica i sponzorstva donijeli su klubu godišnje samo 14,4 milijuna eura – što je bilo ogromnih 125,6 milijuna eura manjka za AIM. “Projekt ekonomski nema smisla “, napisala je Tatjana Bersheda, Ribolovljeva odvjetnica i članica nadzornog odbora Monaco u e-mailu Vasiljevu i ostalim šefovima kluba 12. svibnja.
Ugovor je bio apsurdan i jer je bio retroaktivan pa je AIM bio odgovoran za sezonu 2013.-2014. koja je završavala.
I datum ugovora – 6. lipnja – bio je lažan. Zapravo je potpisan između 16. lipnja i 20. lipnja, upravo na vrijeme kako bi se prebacio novac iz AIM-a na račune kluba koji su zatvoreni 30. lipnja i koji su poslani Uefi. Kao rezultat toga klub je zabilježio dobit od 11 milijuna eura umjesto gubitak od 116 milijuna eura.
Dogovor je bio tako neuobičajen da je odlučeno kako je potrebno još lobiranja, a godišnji sastanak Uefe koji se održavao svake godine u Monaku 26. i 27. kolovoza bio je pravo mjesto za to. Događaj je sadržavao druženje na konferenciji, roštilj, koktel-zabavu i prijateljsku nogometnu utakmicu.
Monaco je ugostio Traversa, voditelja Uefina programa financijskog fair playa, na marginama sastanka u Monaku. Klub ga je pozvao na večeru u hotelu Metropole kako bi “neformalno” razgovarao s Vasiljevom i Bernardom de Roosom.
27. listopada Traverso je otputovao u Monako kako bi potajno pomogao klubu da se pripremi za saslušanje pred Uefinim Istražnim vijećem. Dhondt je napisao Vasiljevu: “Nijedan dokument neće biti predan. Saslušajte njegove razmatranja i savjete”.
Istražno vijeće Uefe otvorilo je istragu o ugovoru s AIM-om. Problem za Monaco bio je taj da prva uplata od 9 milijuna eura koja je trebala stići 3. listopada nije uplaćena.
Razlog je bilo taj da Bernard de Roos nije imao novca. Zadnja faza offshore posla završila je 31. listopada, s vrlo tajnim “investicijskim ugovorom”. Po njemu, tvrtka koja je registrirana na Britanskim Djevičanskim otocima, City Concept Ventures (CCV) uložila je u AIM Digital Imaging 140 milijuna eura godišnje u razdoblju od deset godina. To je bio točan iznos koji je tvrtka morala platiti Monacu. Ugovorom je također navedeno da će CCV platiti 2,2 milijuna eura godišnje agenciji Bernarda de Roosa, što je bila naknade za pranje novca. Iza CCV-a stajao je Ribolovljev.
Potpisivanje ugovora započelo je posao i 3. listopada Bernard de Roos je kontaktirao Vasiljeva sljedećom porukom: “Molio bih da danas dobijem podatke bankovnog računa Monaca kako bih pripremio transakcije”.
7. studenoga dužnosnici kluba otputovali su na raspravu s Istražnim sudom Uefe. Nisu oklijevali u svojoj tvrdnji da je polovica od 140 milijuna eura godišnje zajamčena od AIM-a činila stvarne prihode. Međutim, to je činilo manje od 10% iznosa.
Ali tri dana kasnije pojavio se veliki problem. De Roos je napisao Vasiljevu da neće platiti ako Monaco ne pristane na revidiranjem ugovora. De Roos je optužio klub da je tijekom ljeta prodao najbolje igrače. “Takva prodaja znatno je smanjila vrijednost marketinga i brenda Monaco i stoga su obaveze AIM-a postale znatno kompliciranije”, napisao je De Roos koji je također optužio klub da laže o svojim sponzorskim prihodima.
Istraga EIC-a otkrila je još jedan mogući razlog tog problema, odnosno to da De Roos nije primio 140 milijuna eura preko Britanskih Djevičanskih otoka. Prema izvoru bliskom klubu, Ribolovljev i princ Albert od Monaka sukobili su se zbog toga što kneževina nije željela imati nikakve veze s klubom. Prema izvoru, Ribolovljev je bio vrlo bijesan i odlučio je da će osvetiti princu tako da više neće financirati Monaco.
Dokumenti Football Leaksa potvrđuju kako je Ribolovljev zaustavio financiranje kluba koji se već borio za život zbog AIM-ova povlačenja. Bez novih financijskih injekcija, Monaco će propasti za nekoliko mjeseci.
8. prosinca Vasiljev i njegov savjetnik Filips Dhondt otputovali su u sjedište Uefe u Švicarskoj. Iznenađujuće, njihov susret nije bio s “neovisnim” Istražnim vijećem koje je obično jedino tijelo s ovlastima za rješavanje slučaja. Umjesto toga, predstavnici kluba uspjeli su izravno razgovarati s Traversom kojeg su prethodno pozvali na večeru u Monako. Klub je tvrdio da je problem s AIM-om povezan s prodajom igrača tog ljeta i zbog odgode obnove stadiona, ali tvrdili su da su pregovori u tijeku. Ukratko, klub je tvrdio da se ugovor još može spasiti.
Usprkos tome, Istražno vijeće nastavilo je analizu kluba i angažiralo je agenciju Deloitte kako bi pregledala račune kluba koja je počela raditi krajem siječnja 2015. Deloitteovo izvješće otkrilo je probleme u dogovoru s AIM-om, uključujući i njegov retroaktivni dio. No osim ugovora, klub je odbio dati “novu dokumentaciju” i tvrdio da “nema elementa koji pokazuju da će AIM poštovati” dogovor o isplati.
Unatoč tome, Monaco je u financijskim izračunima istaknuo da će AIM platiti 49 milijuna eura za sezonu 2014.-2015. Klub je također pogrešno amortizirao 125 milijuna eura u odnosu na prethodnu sezonu kako ne bi izmijenio financijske izračune fair playa. Nakon što je Deloitte otkrio ova dva problema, klub je odmah pristao na to da ih ispravi. Klub je Uefi poslao i tri različite verzije svojih računa.
Unatoč sumnjičavosti revizora, Istražno vijeće nije dalje kopalo po slučaju. Nije bilo dodatnih istraga ugovora između Monaca i AIM-a, a Bernard de Roos nije ni pozvan na saslušanje. U zaključnom izvješću predsjednika Vijeća Umberta Laga nije bilo riječi o problemima između kluba i AIM-a. Još je više zbunjivalo to da je samo treća verzija računa kluba navedena u spisu predmeta.
Konačno izvješće ipak je pokazalo da je klub tijekom dvije godine imao manjak od 167 milijuna eura, što je trostruko više od dopuštenog iznosa. To je značilo da je Monako bio u opasnosti da ga isključe iz Lige prvaka
No 13. ožujka 2015. Istražno vijeće odlučilo je osloboditi Monaco svih problema posebnim prijateljskim dogovorom, na temelju kojeg je klub obećao da će prekinuti sustav subvencija i uvesti novi ekonomski model na temelju prodaje igrača. Prema sporazumnom ugovoru, klub je dobio novčanu kaznu u iznosu od 2 milijuna eura (dok je PSG bio kažnjen s 20 milijuna eura), a ograničenje je postavljeno na broj igrača koji bi mogao prodati i njihovu cijenu na razdoblje od jedne godine.
Iste večeri klupski prijatelj iz Uefe Traverso, voditelj programa financijskog fair playa, nazvao je Dhondta i objavio mu dobre vijesti, opisujući odluku kao “vrlo povoljan ugovor o nagodbi, u usporedbi s onim što se događa s ostalim klubovima. Daleko povoljnije od prošlogodišnjeg dogovora sa PSG-om”.
U međuvremenu, spor s AIM-om prijetio je da će sve srušiti. Kako bi se osvetio De Roosu jer nije poštovao ugovor, Monaco je otpustio direktora marketinga kojeg je angažirao iz AIM-a i još trojicu njegovih ljudi. Klub je također odbio platiti troškove postavljanja oglasnih ploča na stadionu. De Roos je zahtijevao da Monaco plati nepodmireni dug od 554.000 eura, dok je klub tražio da AIM isplati 125 milijuna eura dogovorenih u ugovoru i prebacio spor na sud. De Roos i menadžment kluba komunicirali su samo preko odvjetnika.
22. svibnja Monaco je igrao kod kuće protiv Juventusa u četvrtfinalu Lige prvaka. Bernard de Roos iskoristio je priliku da kaže Dhondtu, posebnom Vasiljevu savjetnik, da je “dobio dva pisma iz Uefe”, na koja još ”ne namjerava odgovoriti” dodajući: “Ako uskoro ne dođe do pregovora, bacit ću atomsku bombu. Ove igre moći moraju prestati. Ja ću biti razuman. Molim pas, prenesite ovu poruku Vadimu”.
Prijetnja je došla u najgorem trenutku za klub jer je sljedećeg dana Uefa poslala konačnu verziju sporazuma koju je trebalo samo potpisati. No ako bi De Roos obavijestio Uefine istražitelje da je Monaco s AIM-om dogovorio projekt kako bi prikrio Ribolovljevo tajno financiranje kluba, prijateljski dogovor s Uefom bio bi ugrožen.
Dana 4. svibnja 2015. dogovor je ipak potpisan. “Ovo je sjajna vijest i znači da je ‘aktiviranje nuklearne bombe’ koju je spomenuo AIM spriječeno”, radovala se odvjetnica Monaca. Monaco je pristao na sve: 15. srpnja 2015. povukao je tužbu protiv AIM-a, odustao je od 125 milijuna eura koje je tražio i platio je AIM-u 500.000 eura duga. Tajna je tako bila skrivena – sve dok je nije razotkrio Football Leaks.
U suradnji sa:
Komentari