Prije početka ratnih razaranja u Hrvatskoj i Sloveniji u drugoj polovici 1991, beogradske i zagrebačke feministkinje su se rukovodile definicijom (obiteljskog, seksualnog i ratnog) nasilja koja nije uzimala u obzir nacionalnu pripadnost, već se bazirala na rodnim razlikama u društvenoj moći između žena i muškaraca i gledala muškarce kao počinitelje, a žene (i djecu) kao žrtve nasilja.

[quote_box_center]

• Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Opiranje zlu – (Post)jugoslavenski antiratni angažman’

• Autorica Ana Miškovska Kajevska analizira zašto je devedesetih došlo do raskola feministkinja

[/quote_box_center]

Ovo, isključivo rodno, shvaćanje nasilja bilo je prisutno kod beogradskih i zagrebačkih (i ljubljanskih) feministkinja još od druge polovice 1980-ih, a u praksi se manifestiralo ne samo uspostavljanjem SOS telefona za žene i djecu žrtve nasilja, nego i proglasima u vezi s nasiljem i drugim pojavama u jugoslavenskom društvu, poput formiranja političkih stranaka i zalaganja za promjenu unutarnjih i vanjskih granica federacije. Žene su u ovim tekstovima, neovisno od nacionalnosti, bile tretirane kao žrtve muškog nasilja i/ili kao nezainteresirane za muške borbe za političku moć, odnosno kao kolektivitet (sestrinstvo) u koji su bile solidarno ujedinjene zbog podređenog položaja u društvu. Primjerice:

ŽENE, NE DOZVOLIMO MUŠKARCIMA da nas djele na “kurve”, “majke”, “silovane i nesilovane”, svoje i tuđe! … Silovanje je čin nasilja nad ženama. Nije u nikakvoj vezi s nacionalizmom. Žene su te koje su silovane, dok su muškarci ti koji siluju, bez obzira na nacionalnost, vjeru, rasu ili političko uvjerenje. Zato ne nasjedajmo nacionalističkoj brizi za žrtve silovanja! Žene Jugoslavije, ne dajmo se manipulirati na nacionalnoj osnovi: postavimo se kao ljudska bića, a ne kao privatna svojina svih nacionalista!

Međutim, s početkom rata u Hrvatskoj postajalo je jasno da isključivo rodne definicije (ratnog) nasilja i jednako osuđivanje sukobljenih muškaraca, odnosno zaraćenih strana, prestaju biti prihvatljiva opcija svim zagrebačkim feministkinjama. Jedan dio je smatrao bitnim naglasiti da se radi o srpskoj agresiji na Hrvatsku i da stoga odgovornost treba tražiti jedino u Srbiji. Ove zagrebačke feministkinje, buduće “nacionalistkinje”, ubrzo su prestale komunicirati sa svojim dojučerašnjim beogradskim “sestrama”, čak i sa antinacionalistkinjama, smatrajući ih pripadnicama agresorske nacije i manje ili više suodgovornima za Miloševićevu politiku. Dio zagrebačkih feministkinja, antinacionalistkinje, pozivale su sve strane na odgovor- nost i ne samo što su nastavile sa susretima i razmjenom informacija s beogradskim feministkinjama, nego su isticale kontinuitet ove interakcije kao čin otpora ratnoj logici podjela i prekidu komunikacije između Hrvatske i Srbije.

Razlike između zagrebačkih feministkinja su se zaoštrile nakon početka rata u BiH, a naročito nakon što su se u drugoj polovici 1992. počele pojavljivati informacije o masovnim silovanjima koje su srpske snage činile nad ženama bošnjačke i hrvatske nacionalnosti. Unatoč tome što će i zagrebačke antinacionalistkinje krajem 1992. početi govoriti o većoj odgovornosti srpske politike i značajnijem udjelu srpskih snaga u (seksualnim) ratnim zločinima, ove aktivistkinje su nastavile na- glašavati da sve strane, uključujući hrvatsku, čine ratne zločine i da postoje žrtve na svim stranama. Zagrebačke “nacionalistkinje” nisu prikazivale iznijansiranu sliku o tome tko su počinitelji, a tko žrtve. Njihov javni stav, koji je ostao nepromijenjen čak i tijekom rata između bošnjačkih i hrvatskih snaga u BiH, bio je da su žrtve isključivo hrvatske ili bošnjačke nacionalnosti, dok su počinitelji po definiciji Srbi.

Sljedeća dva citata dobro ilustriraju razliku između ove dvije pozicije zagrebačkih feministkinja:

MISLIM DA ŽENE IZ SRBIJE RADE ŠTO MOGU, suprostavljaju se režimu. Međutim, ne mogu prihvatiti… da izjednačavaju žrtvu i agresora… Dok traje rat, ja ne želim slušati što će reći netko tko dolazi iz zemlje agresora. Mogu s njima privatno razgovarati, ali se ne mogu pomiriti s tim da budem njihov domaćin i da ih ugošćujem slušajući da govore… da treba suditi Miloševiću, Karadžiću, Izetbegoviću i Tuđmanu. Ja tvrdim da su ova silovanja bezrezervno silovanja nad Hrvaticama i Muslimankama i da ih se siluje prvenstveno zbog toga [nacionalnosti]. To je veliko poniženje za ta dva naroda.

[D]a li smo zaista svi zajedno nesposobni zamisliti… da su silovane žene i drugih nacionalnosti i da su to učinili i pripadnici Hrvatske vojske… U procjeni je… jasno da su silovanja žena psihološka strategija srpske i crnogorske vojske, da su brojnija i sistematičnija, ali je pitanje osobne časti, pa i asti nacije prihvatiti žalosnu činjenicu da to rade i “naši dečki”. “Naši dečki” kojih se trebamo odreći ako želimo biti pravedni u ovom nepravednom ratu.

Zagrebačke “nacionalistkinje” su se, dakle, u odnosu na rat u Hrvatskoj i prvi rat u BiH (onaj između srpskih postrojbi i udruženih bošnjačkih i hrvatskih snaga) pozicionirale u velikoj mjeri podudarno s oficijelnim hrvatskim stavom. Ovog poklapanja neće biti u odnosu na drugi rat u BiH. Dok je nova državna politika Hrvatske označavala i Bošnjake/inje kao počinitelje zločina protiv Hrvata/ica, ove zagrebačke feministkinje su zadržale svoju prvobitnu poziciju da su počinitelji bili isključivo srpske nacionalnosti, te nastavile pomagati izbjeglim (silovanim) Bošnjakinjama i govoriti o njima kao žrtvama. S ovim, uvjetno rečeno, ignoriranjem drugog rata u BiH, one su se donekle udaljile od stava oficijelne hrvatske politike, ali to nisu javno i eksplicitno izražavale. Za razliku od njih, zagrebačke antinacio- nalistkinje su otvoreno kritizirale hrvatsku politiku u BiH i govorile o hrvatskim zločinima nad Bošnjakinjama/cima. Budući da su ove feministkinje i ranije smatrale da i hrvatske snage čine (seksualne) ratne zločine nad nehrvatskim stanovništvom, i one su – kao i zagrebačke “nacionalistkinje” – zadržale svoju prvobitnu poziciju, ali to kod antinacionalistkinja nije iziskivalo šutnju u odnosu na promjenu ratnog stanja u BiH.

Beogradske antinacionalistkinje govorile su protiv rata u općenitim formulacijamaFoto: Arhiva – Žene u crnom, Beograd

SITUACIJA U BEOGRADU JE BILA DRUGAČIJA. U početku su beogradske feministkinje pozivale na isti način sve strane na odgovornost i žalile za svim žrtvama, bez obzira na nacionalnost. Time su beogradske feministkinje pružale otpor oficijelnoj politici Srbije po kojoj je srpsko stanovništvo u BiH i Hrvatskoj bilo nedužna žrtva zločina bošnjačkih i hrvatskih snaga. Prvih mjeseci 1993. dolazi do promjene stava kod jednog dijela beogradskih feministkinja – budućih antinacionalistkinja. Objašnjenje za ovu promjenu treba tražiti, s jedne strane, u pojavi vjerodostojnijih informacija o masovnim ratnim silovanjima i drugim zločinima koje su nedvosmisleno ukazivale na to da su počinitelji mahom srpske snage, a da su žrtve mahom civili (kod silovanja: žene) bošnjačke i hrvatske nacionalnosti. S druge strane, buduće beogradske antinacionalistkinje su na skupovima u trećim zemljama bile kritizirane od obje skupine zagrebačkih feministkinja, ali posebice od “nacionalistkinja”, zbog svog uopćenog antiratnog stava koji je implicirao jednaku odgovornost i jednako stradanje svih strana. Nova pozicija beogradskih antinacionalistkinja uključivala je nacionalnost, odnosno razlikovala nacionalno označene počinitelje i žrtve. Ove feministkinje su počele potencirati zločine koje su činile srpske snage nad nesrpskim stanovništvom i primarnu srpsku odgovornost za ratove, mada nisu prestale napominjati da postoje počinitelji i žrtve na svim stranama:

Feministkinje Beograda i Srbije nisu pristalice teze o simetriji dželata i žrtava svih zaraćenih strana u Bosni. One su svesne toga da moćnija i bolje naoružana vojno-politička snaga u Bosni (vojska Republike Srpske), Karadžićeva, ima na duši i najveći broj silovanja… Natprosečno veliki broj silovanih Muslimanki u ratu u Bosni nije razlog za zaborav silovanih žena drugih nacionalnosti, drugih vera, kao i nacionalno neopredeljenih ateistkinja. Feministkinje će se zalagati za pomoć svim ženama žrtvama silovanja, bez obzira na nacionalnost i veru, i za izvođenje na sud za ratne zločine svih silovatelja i njihovih nalogodav[aca].

Ta promjena označila je diferencijaciju beogradskih feministkinja. Različito od aktivistkinja koje su počele davati prioritet govoru o zločinima počinjenim u srpsko ime, manji broj feministkinja se u svom radu fokusirao na srpske žrtve nesrpskih vojnih snaga i težak položaj žena u ratom i sankcijama pogođenoj Srbiji. Ipak, i ove feministkinje su nastavile osuđivati sve nacionalizme i govoriti da ima žrtava i počinitelja na svim sukobljenim stranama.

Postoji, dakle, bitna razlika između situacije u Beogradu i one u Zagrebu. Dok su zagrebačke “nacionalistkinje” implicitno negirale hrvatske zločine i hrvatsku odgovornost za nasilni raspad Jugoslavije, to nije bio slučaj ni kod jedne skupine beogradskih feministkinja glede srpske odgovornosti i zločina. Kod potonjih aktivistkinja bilo je razilaženja u percepciji intenziteta te odgovornosti i one drugih za- raćenih strana, te u potvrdnom ili odrečnom odgovoru na pitanje da li građanke/i Srbije moraju prije svega eksplicitno osuditi zločine počinjene u njihovo ime, ali su obje pozicije beogradskih feministkinja sadržavale (manji ili veći) kritički odmak od oficijelne politike Srbije. To što su i jedne i druge beogradske feministkinje prihvaćale bar djelomičnu srpsku odgovornost i to što se ni beogradske “naciona- listkinje” nisu eksplicitno protivile komunikaciji sa zagrebačkim feministkinjama – mada nisu ni ulagale truda za održavanje iste – doprinijelo je tome da rascjep u Beogradu ne bude tako dubok i oštar kao onaj u Zagrebu. Beogradske antinacionalistkinje i “nacionalistkinje” mogle su surađivati u beogradskom Centru za ženske studije, što nije bio slučaj sa srodnom zagrebačkom udrugom koja je okupljala jedino antinacionalistkinje.

I TIJEKOM RATA NA KOSOVU I NATO BOMBARDIRANJA SRJ došlo je do različite dinamike između feministkinja u Beogradu i Zagrebu. Proglasi koje su zagrebačke feministkinje slale u to vrijeme potvrdili su kontinuitet postojanja dviju skupina sa različitim antiratnim stavovima. Antinacionalistkinje su osuđivale i tražile zaustavljanje kako etničkog čišćenja kog su srpske snage provodile nad kosovskim Albankama/cima, tako i NATO bombardiranja kao metode za prekid nasilja i postizanje mira. Ženska mreža Hrvatske je izrazila i zabrinutost zbog potpore koju je Hrvatska dala NATO snagama i podsjetila ju je na odgovornost za prihvat albanskih izbjeglica. Zagrebačke “nacionalistkinje” nisu kritizirale hrvatsku državu, a u njihovom priopćenju Hrvatska je bila zadnja na listi zemalja koje trebaju zbrinuti izbjeglice. Ove su feministkinje podržavale bombardiranje, smatrajući ga jedinim učinkovitim načinom za konačno zaustavljanje Miloševićeve politike protiv nesrpskog stanovništva koja je kontinuirano bila na snazi tijekom devedesetih, počevši od rata u Hrvatskoj.

Puno složenija je bila situacija između feministkinja u gradu koji je tijekom NATO intervencije po prvi put od početka (post)jugoslavenskih ratova bio izložen direktnoj ratnoj opasnosti. Beogradske “nacionalistkinje” su isticale žrtve i uništenje koji su bili posljedica bombardiranja i u najboljem slučaju bi samo ukratko kritizirale srpsko etničko čišćenje. Drugim riječima, i pored toga što ove feministkinje nisu eksplicitno podržavale državno nasilje protiv kosovskih Albanki/aca, one su se oštro protivile jedino napadima inozemnih snaga na Srbiju, odnosno srpsko stanovništvo. Takva je bila pozicija i jednog od tri dijela na koja su se u ovom periodu podjelile beogradske antinacionalistkinje. Ona se (djelomično) podudarala sa stavom izražavanim na mirovnim koncertima i drugim okupljanjima koje su vlasti u Beogradu organizirale tijekom bombardiranja: jedino suprostavljanje koje je bilo artikulirano na tim događanjima bilo je ono prema NATO intervenciji. Tako bi ove feministkinje govorile prije svega o viktimizaciji prouzrokovanoj “NATO agresijom”, spomenule samo diskriminaciju nealbanskog stanovništva na Kosovu od strane albanskog u vrijeme Jugoslavije ili naglasile izdaju dotadašnjeg prijateljstva od strane albanske feministkinje sa Kosova.

DRUGE BEOGRADSKE ANTINACIONALISTKINJE SU SE, kao i njihove zagrebačke kolegice, protivile i etničkom čišćenju na Kosovu i NATO-u, ali su ipak više potencirale odgovornost Srbije. Pritom su govorile o “fašizmu u Srbiji”, tadašnjem stradanju kosovskih Albanki/aca ili o srpskoj diskriminatornoj politici prema njima još u doba Jugoslavije. Treći dio beogradskih antinacionalistkinja je podržavao bombardiranje. Slično zagrebačkim “nacionalistkinjima”, potonje beogradske feministkinje, među kojima je bilo i pacifistkinja, nisu više vidjele nijednu drugu mogućnost za sprečavanje uništavanja i proganjanja nesrpskog stanovništva koje su od početka 1990-ih sprovodile srpske snage rukovođene iz Beograda.

To što su se 1999. među beogradskim antinacionalistkinjama mogle uočiti tri različite pozicije, za razliku od njihove poprilično ujednačene platforme u odnosu na ratove u BiH i Hrvatskoj, kao i činjenica da se nisu sve beogradske feministkinje eksplicitno odupirale etničkom čišćenju na Kosovu, nije bio samo rezultat neposredne blizine ratnog nasilja. Konsenzus kog su imale u odnosu na bar djelomičnu odgovornost Srbije za ratove u BiH i Hrvatskoj, nije postojao u vezi srpske politike prema Kosovu i kosovskim Albankama/cima, pa je i broj beogradskih feministkinja koje su bile spremne govoriti o Albankama kao o sestrama bio puno manji od broja onih koje su, pozivajući se na ideju sestrinstva, izražavale podršku i solidarnost sa Hrvaticama i Bošnjakinjama. Ipak, čak ni tada nije međufeministička podjela u Beogradu dostigla intenzitet one u Zagrebu.

Manifestacija podjela: skupovi u
Veneciji i Medulinu

Talijanska grupa Donne in Nero (Žene u crnom) sazvala je u veljači 1992. skup u Veneciji s ciljem okupljanja (feminističkih) mirovnih aktivistkinja iz različitih djelova tada već raspadnute federacije. Taj skup je neočekivano, ali jasno, suočio učesnice sa različitim realnostima iz kojih su dolazile i velikom razdaljinom između njihovih tadašnjih stavova. U jednom komentaru na susret, beogradske antinacionalistkinje su govorile o promjeni lojalnosti prisutnih zagrebačkih “nacionalis- tkinja” kao o posljedici ratnog nasilja: “Uvidele smo da je rat odnose među ženama promenio: da je kod nekih feministkinja identifikacija sa nacijom primarna a sa ženskim polom potisnuta; duboko nas je pogodilo da sve feministkinje nisu pacifistkinje kako smo pre mislile”. U drugoj publikaciji su se ove beogradske feministkinje osvrnule na posljedice te promjene u poziciji za odnos između beogradskih i zagrebačkih učesnica:

[M]nogima od nas, on [skup u Veneciji] je bio ne samo novo iskustvo već i bolno… Među ženama iz Srbije i Hrvatske nikao je dubok jaz. Niti mreže ženske solidarnosti u Veneciji nisu ispletene kao što smo nameravale… [J] edna od Italijanki… [u]sprotivila se nametanju krivice ženama iz Srbije.

ZAGREBAČKE “NACIONALISTKINJE” SU INZISTIRALE na eksplicitnom imenovanju počinitelja i žrtve i stvorile jasnu dihotomiju između ove dvije kategorije. Rat u Hrvatskoj su nazvale “agresijom”, Hrvatska je bila “napadnuta zemlja” ili “žrtva”, a Srbija je bila “agresor” ili “zemlja agresora” i jedina strana koja je bila odgovorna za krizu u (post)jugoslavenskoj regiji. Za zagrebačke “nacionalistkinje”, znači, opće kategorije “žene” i “muškarci” nisu više bile kao takve primjenljive u ratnom kontekstu, nego su trebale biti dopunjene nacionalnom naznakom i podređene istoj. To je dovelo do toga da su ove feministkinje s nepovjerenjem gledale na izjave beogradskih učesnica. Čuvši od potonjih da se 85% muškaraca u Beogradu nije odazvalo pozivu za mobilizaciju za rat u Hrvatskoj, jedna zagrebačka učesnica je insistirala da čuje postotke i za ostale djelove Srbije. Pored toga, zagrebačke “nacionalistkinje” su smatrale da su i beogradske antinacionalistkinje (indirektno) upletene u srpske zločine u Hrvatskoj. Tome svjedoči, primjerice, način na koji je jedna “nacionalistkinja” iz Zagreba, koja nije bila na skupu u Veneciji, opisala tamošnji sukob između beogradskih i zagrebačkih učesnica: “Srpkinje nisu htjele vjerovati da njihovi očevi, braća i muževi to [ratna silovanja] čine sa hrvatskim ženama koje su im još donedavno bile susjede i prijateljice”.

Beogradske antinacionalistkinje su govorile protiv rata u općenitim formulacijama, navodile svoje antiratne aktivnosti, ukazivale na ratom izazvani porast obiteljskog nasilja protiv žena i izražavale svoju povezanost s nestajućim jugoslavenskim prostorom i Jugoslavijom kao državom. U eseju koji je pročitala na skupu, Staša Zajović jednako se kritički postavila prema nacionalizmu u svim jugoslavenskim republikama. Njena se kritika naročito odnosila na ulogu koju nacionalizam dodjeljuje ženama, kao i na načine na koje ih manipulira i razdvaja. Nisam naišla na informaciju o tome da su tijekom skupa beogradske feministkinje izdvojile odgovornost Srbije i srpskog nacionalizma za rat u Hrvatskoj. Čini se da u to vrijeme beogradske antinacionalistkinje još nisu počele da se, kao građanke Srbije i obično (bar djelomice) srpske nacionalnosti, iz principa prvo i ponajviše pozicioniraju prema srpskom nacionalizmu i srpskim ratnim zločinima kao što će činiti kasnije. Jedina situacija u kojoj su primjenjivale ovaj princip već tada, bilo je prilikom diskusija o situaciji na Kosovu i diskriminaciji koju je Srbija vršila nad kosovskim Albankama/cima.

PRIMJER KOSOVA JE PRIKLADAN ZA PROMATRANJE razlike između beogradskih antinacionalistkinja i zagrebačkih “nacionalistkinja” u Veneciji u odnosu na rat u Hrvatskoj. Među tezama koje je na skupu pročitala jedna zagrebačka “nacionalistkinja” bila je i ova: “Mirotvorni pokreti u pravilu imenuju nositelja agresije. Držimo da… na području Jugoslavije premještanje kriznih žarišta slijedom: Kosovo, Slovenija, Hrvatska… pretpostavlja u osnovi istog nositelja agresije.” Dotični no- sitelj nije bio eksplicitno imenovan, ali je jasno da su autorice mislile na Srbiju i/ ili Srbe/Srpkinje. Izostanak eksplicitnog navođenja ukazuje na to koliko je nekim zagrebačkim “nacionalistkinjama” bilo teško u početku (teze su napisane u srpnju 1991) izraziti svoj novi stav koji je bio suprostavljen dotadašnjoj standardnoj poziciji beogradskih i zagrebačkih feministkinja. Mada su autorice započele gore navedenu tezu s općenitom normativnom izjavom o bitnosti imenovanja, kada su trebale imenovati konkretnog agenta, jedino su ga dale naslutiti. Tom implicitnom izražavanju govori u prilog i uporaba indirektnije konstrukcije “nositelj agresije” umjesto direktnog pojma “agresor”.

To što su beogradske antinacionalistkinje u to vrijeme rabile nacionalne naznake samo u odnosu na Kosovo govori da su priznavale razliku u moći između (kosovskih) Srba/Srpkinja i kosovskih Albanaca/ki, te da su smatrale neophodnim eksplicitno navesti da su prvi tlačili potonje. Glede rata u Hrvatskoj, međutim, one nisu izdvajale nijednu nacionalnu skupinu ili državu kao više (ili manje) odgovornu, što znači da su smatrale sve strane jednako suodgovornima za rat i jednako viktimiziranima njime. Primjerice, u već navedenom eseju Staše Zajović, koji je iritirao zagrebačke učesnice, stajala je sljedeća rečenica: “U ratu kao što je ovaj, nema razlike između ‘branioca otadžbine, kućnih pragova i ognjišta’ i onih koje nazivaju agresorima”. Drugi indikativni primjer različitog viđenja situacija na Kosovu i u Hrvatskoj dolazi iz istog eseja: Uvek sam bila vrlo sumnjičava u uverljivost iskaza i muškarca i žene o naci[o]nalnoj ugroženosti u državi u kojoj je “njihova nacija” dominantna. Ugroženost žene (a i muškarca) iz manjinskih etničkih kolektiviteta sasvim je nešto drugo, budući da su oni u etnofundamentalističkim državama izloženi opresiji.

Upotrijebiti ovu rečenicu u osvrtu na položaj Albanaca/ki (kao manjine) i onaj Srba/Srpkinja (kao većine) u Srbiji nije nužno čudno. Niti je to slučaj kada se govori samo o Kosovu gdje su Albanci/ke bili brojčano dominantni, ali ne i u smislu faktičke moći kao što je bio slučaj sa kosovskim Srpkinjama/Srbima (tamošnjom demografskom manjinom). Ipak, ova rečenica postaje problematična ako se pročita publici koja se djelomično sastoji od ljudi iz Hrvatske, ubrzo nakon pada Vukovara. Formulirajući izjavu na crno-bijeli način, Zajović nije pridala pažnju činjenici da unatoč tome što su Hrvati/ce bili dominantna nacionalna skupina u Hrvatskoj, u nekim su oblastima bili napadnuti od hrvatskih Srba. Premda je potonjih bilo manje, postali su tada dominantni zahvaljujući podršci u oružju i vojnom osoblju koju su dobijali od JNA i paramilitarnih postrojbi iz Srbije.

Na prvoj sesiji u Veneciji, Mirjana Ćupić, jedna od zagrebačkih “nacionalis- tkinja”, ispričala je koliko je bila dirnuta, zadovoljna i ponosna kada je primila, u trenutku kada su tenkovi iz Beograda išli za Vukovar, telegram “suosjećanja i podrške” od svoje prijateljice – beogradske antinacionalistkinje koja je bila prisutna na skupu. Ćupić je spomenula i svoj odgovor napisan dok je sjedila u podrumu zbog opasnosti od zračnih napada. Druga beogradska učesnica u Veneciji mi je rekla u intervjuu koliko joj je taj odgovor bio bitan. Sa sobom je uvijek nosila fotokopiju tog pisma i to joj je pomoglo da se nosi sa onim što se događalo u Vukovaru.

Skup u Veneciji je bio prvi put da su se dotične tri zagrebačke “nacionalistkinje” i tri beogradske antinacionalistkinje, uključujući akterke ove prepiske, ponovno vidjele nakon početka rata u Hrvatskoj, ali ubrzo nakon radosnog početka, skup je zaokrenuo ka boli i ljutnji:

SASTALA SAM SE SA ŽENAMA IZ BEOGRADA… Radost viđenja. Smijeh. Želim razgovarati, čuti ih i sve im ispričati. Razgovarati do jutra. Prvi dan umesto razgovora čula sam referate, izvještaje o akcijama, teze… Slušam ih i pitam se gdje su moje prijateljice. Želim ih čuti kao što sam jasno čula poruku upućenu meni i svim ženama Hrvatske u brzojavu prošle godine. Osjetila sam njihov strah pred ratom koje su one u tom trenutku intuitivno osjetile da će se meni dogoditi…