Ako je vjerovati odvjetnici Gorani Miljević, Karamarko tvrdi da bi mu se duševno stanje možda moglo popraviti ako bi mu izdavač tjednika Nacional platio 200.001 kunu. Očito novac smatra možda i ključnim lijekom koji bi mu povratio duševni mir i stabilizirao povrijeđeno duševno zdravlje. Jer Nacional toliko smatra odgovornim za narušeno duševno zdravlje, gubitak ugleda, časti i dostojanstva, da bi mu moglo pomoći samo ako bi mu izdavač Nacionala platio taj iznos, bude li potrebno i sa zateznim kamatama.

To je sukus nesvakidašnje i po svemu sudeći višeznačne tužbe koja je početkom prošlog tjedna dospjela do tajništva Nacionala.

Predsjednik HDZ-a tužio je izdavača Nacionala i zatražio da mu se isplati 200.001 kuna odštete zbog duševnih boli, za koje tvrdi da su mu nanesene objavom autoriziranog intervjua Josipa Manolića, u kojemu ga je nazvao doušnikom Udbe. Tužbeni zahtjev protiv tvrtke Nacional News Corporation, izdavača Nacionala, zadnji dan dopuštenog roka, 2. rujna 2015., dostavljen je Općinskom građanskom sudu u Zagrebu.

U tužbenom zahtjevu nedvosmisleno se navodi što Karamarko misli da može poslužiti kao osnova za podizanje takve tužbe.

To su autorizirane Manolićeve izjave objavljene u Nacionalu koje on smatra neistinitim, a koje su mu, kako tvrdi, povrijedile pravo osobnosti i to pravo na privatnost, dostojanstvo, čast i ugled, ali i pravo na duševno zdravlje i duševni mir.

Karamarku je sporan intervju koji je 2. lipnja za Nacional dao Manolić, hrvatski premijer s početka 90-ih, u kojem ga je nazvao doušnikom Udbe. Sadržaj tužbe otkriva da Karamarko ne smatra spornom Manolićevu izjavu da je u vrijeme kada mu je on bio neposredni šef, Karamarko bio mlad čovjek koji se više interesirao za žene, nego za posao.

U tužbi protiv izdavača Nacionala Karamarkova odvjetnica navela je da mu je objavljivanje Manolićevih izjava izazvalo neugodnosti, prvenstveno zato što je objavljen u predizbornoj godini, zato što je nakon objave tog članka bio izložen stalnim upitima kolega i poznanika te jer je bio izložen medijskoj prozivci koja traje i danas.

Karamarko tvrdi da su mu duševno zdravlje i duševni mir narušeni i zbog još jednog razloga – zato što je Nacional vrlo čitani tjednik. “S obzirom na to da se radi o vrlo čitanom tjedniku, ove objavljene neistine bile su dostupne velikom broju osoba, a sadržaj članka objavili su brojni tiskani mediji i internetski portal te su ga komentirale brojne TV kuće u udarnim emisijama”, stoji u Karamarkovoj tužbi.

Saša Leković, predsjednik Hrvatskog novinarskog društva, ovako je komentirao Karamarkovu tužbu protiv Nacionala: “Mediji koji prenose izjave relevantnih sugovornika o bilo kojem pitanju od javnog interesa ne smiju zbog toga trpjeti nikakve štetne posljedice. To je osnovno pravilo medijskog prava, koje poštuje profesionalno načelo da mediji moraju osigurati slobodan protok ideja i informacija o temama od javnog interesa.

Istinitost ili neistinitost izjave gospodina Manolića o gospodinu Karamarku treba dokazivati u postupku protiv Manolića, a ne protiv medija koji je prenio tu izjavu relevantnog sugovornika o temi od javnog interesa. Stoga HND matra da je ova tužba protiv nakladnika Nacionala svojevrsna prijetnja svim medijima pa je ova parnica iznimno važna za sve nas – novinare, nakladnike i najširu javnost.”

O Karamarkovoj tužbi protiv Nacionala kritički je za Nacional govorio i novinar Novog lista Boris Pavelić.

“Karamarkova tužba protiv izdavača Nacionala je skandalozna. Ona govori o tomu što novinari mogu očekivati dođe li HDZ na vlast, a Karamarko bude izabran za premijera. I Karamarko i HDZ pokazuju zabrinjavajuću spremnost da rade ono što nikako ne bi trebala raditi politička stranka u sustavu parlamentarne demokracije. Ovdje se radi o otvorenom pritisku na medije, jednom od najstrašnijih za koje sam dosad čuo otkako je Karamarko preuzeo HDZ. Radi se o pokušaju da se s jedne strane uguši vrijedni Nacional, a s druge strane da se zastraše svi ostali mediji”, izjavio je za Nacional Boris Pavelić.

Pavelić je tijekom lipnja za dlaku izbjegao otkaz zato što se drznuo u Novom listu baviti temom optužbi koje je Manolić iznio na račun Karamarka. Tekst u kojem je Pavelić prenio Manolićeve tvrdnje, a nakon što od Miljenka Manjkasa, Karamarkova savjetnika za medije, nije uspio dobiti nikakvo očitovanje, tek je nakratko bio objavljen na internetskom portalu Novog lista, prije nego što je uklonjen. Započeli su tada i Pavelićevi problemi koji su na koncu rezultirali prijedlogom uprave da mu se uruči izvanredni otkaz.

Pokušaju da se Paveliću uruči otkaz kumovali su po svemu sudeći pritisci iz HDZ-a, koji se trudio da Manolićeve optužbe ne postanu predmet javne rasprave. To nije bio prvi put da HDZ intervenira u uredničku i kadrovsku politiku Novog lista koji je vrlo kritičan prema toj stranci. Ranije ove godine njihov novinar Dražen Ciglenečki maknut je s praćenja HDZ-a, nakon što je o aktivnostima te stranke izvještavao gotovo dva desetljeća. “Više ne pratiš HDZ”. Tim je riječima, kratko i jasno, tom novinaru Novog lista rečeno da mu se oduzima dugogodišnji sektor. Bilo je to svega nekoliko dana nakon što je predsjedniku HDZ-a na konferenciji za tisak, održanoj 21. travnja, postavio nezgodno pitanje o načinu na koji HDZ računa deficit kad govori o lošim rezultatima Vlade.

Vodstu HDZ-a nije se svidjelo što je novinar Novog lista Karamarka pokušao propitivati kritički intoniranim pitanjima koja bi ga eventualno mogla uhvatiti nespremnog, ili prikazati u svjetlu koje se simpatizerima HDZ-a i njemu osobno nikako ne bi dopalo. U tom neželjenom svjetlu Karamarka je u intervjuu danom Nacionalu prikazao Manolić.

On se u tom razgovoru zapravo osvrnuo na zazivanje potrebe za lustracijom, što je Karamarko neposredno prije tog Manolićeva istupa najavio u nekim javnim istupima.

Govoreći o Karamarkovoj najavi lustracije, Manolić je u Nacionalu izjavio: “…Da je Tuđman išao provoditi lustraciju, prvo bi se Karamarka morao riješiti jer je Karamarko radio za Udbu krajem 80-ih. Dakle, radio je s onima koji su obrađivali Tuđmana u periodu kada je on bio u debeloj oporbi prema postojećoj vlasti”.

Manolić je izjavio za Nacional da mu sve to nije smetalo da surađuje s Karamarkom. Izjavio je da je on Karamarka naslijedio od Stipe Mesića i da je znao za njegove veze s Udbom. Manolić je izjavio kako je tada sebi rekao: “Hvala bogu, sad sam riješio dvije muhe jednim udarcem, imam vezu s Kaptolom, jer je Karamarko bio veza s crkvom u Frankopanskoj ulici i bio je agent Udbe”. Manolić je izjavio za Nacional da su točne tvrdnje da je Karamarko surađivao s Udbom jer su ga ucijenili. “Da, ucijenili su ga. Imao je neku vezu sa sitnim kriminalom, policija je došla do toga pa je on, kako se ne bi kompromitirao pred roditeljima i pred svojim prijateljima na fakultetu, prihvatio suradnju. A oni su mu zauzvrat zakamuflirali te sitne veze s kriminalcima”, rekao je Manolić.

Te Manolićeve izjave privukle su pozornost javnosti, ali dodatno se taj interes povećao zato jer je Karamarko puni tjedan dana izbjegavao dati bilo kakav komentar na te tvrdnje. Izostanak njegove reakcije počeo se doživljavati kao posredna potvrda da su Manolićeve tvrdnje točne i kao prvorazredni komunikacijski propust šefa HDZ-a. Neformalno je Karamarko kontaktirao Nacional i u komunikaciji vođenoj putem sms poruka s potpisnikom ovog teksta izrazio razočaranje što ga se prije objave tog autoriziranog Manolićeva intervjua nije kontaktiralo, kako bi demantirao njegove navode koje smatra glupostima. Bio je razočaran time što je Nacional doživio Manolića kao kredibilnog sugovornika.

Nakon intenzivnih neformalnih kontakata Karamarko je u prvom sljedećem broju Nacionala iznio svoju reakciju na Manolićeve tvrdnje. Objasnio ih je i u Večernjem listu. Nacional je njegovoj reakciji posvetio naslovnu stranicu i istovjetan prostor u novini kao i tjedan dana ranije Manoliću.

“Tužit ću Josipa Manolića. Bio sam žrtva Udbine operativne akcije “Trs”, izjavio je za Nacional nakon punih tjedan dana šutnje. Bila je to njegova prva izravna reakcija na tvrdnje da je bio doušnik Udbe. Karamarko je ustvrdio da je lažno optužen i oklevetan i da je to Manolić napravio isključivo iz političkih motiva i u predizbornu svrhu. On je tada izjavio kako smatra da ga Manolić želi denuncirati, samo zato što se kao političar zalaže za proeuropske i antitotalitarističke vrijednosti. Karamarko je već tada izrazio svoje uvjerenje da to Manolić radi za račun starih političkih struktura, poluobavještajnog podzemlja i onih koji se još uvijek nisu distancirali od komunističkog totalitarizma. Karamarko je tada upozorio i na to kako misli da Manolićev intervju koji je dao za Nacional predstavlja sovjetsko-staljinistički model optužbe i da je time doveden u poziciju da zbog objeda dokazuje vlastitu nevinost. Karamarko je već tada bio uvjeren da će na sudu uspjeti dokazati da ga je Manolić oklevetao te da će mu u tomu pomoći svjedoci, za koje vjeruje da će na sudu potvrditi iste one informacije koje prema njegovu najdubljem uvjerenju nepobitno dokazuju da je on bio Udbina žrtva, a ne doušnik. Karamarko je tada najavio i kako namjerava zatražiti zaštitu i od drugih nadležnih državnih institucija. Najavio je da od njih namjerava zatražiti da izvrše uvid u dosje koji je o njemu napravila Služba državne sigurnosti, a koji bi se u najmanju ruku trebao nalaziti u Hrvatskom državnom arhivu i u arhivi SOA-e. Karamarko je tada izjavio kako misli da će sadržaj tog dosjea biti dovoljan da ga obrani od Manolićevih tvrdnji. Istodobno je bivši predsjednik Stipe Mesić izjavio da je bio prisutan kada je Manolić Tuđmanu rekao da je Karamarko bio doušnik Udbe.

U isto vrijeme Karamarkovi medijski savjetnici pokušali su napraviti kontrolu štete kroz razne druge medije.

U emisiji “Bujica” Velimira Bujaneca bez ikakvih ograda, 10. lipnja, optužili su Antu Barišića, profesora s Fakulteta političkih znanosti, da je po narudžbi premijera Zorana Milanovića osmislio priču protiv Karamarka, sugerirajući da je on naveo Manolića da ga u intervjuu za Nacional nazove doušnikom Udbe.

Pritom su Barišića nazvali kontroverznim udbašem i šefom ureda za obranu Josipa Perkovića i Zdravka Mustača. Potom je u intervjuu za Večernji list od subote, 13. lipnja, bivši šef SZUP-a Smiljan Reljić, braneći Karamarka od Manolićevih tvrdnji da je bio doušnik Udbe, po svemu sudeći također neizravno govorio upravo o Barišiću. Reljić je o Barišiću govorio ovako: “Koji su dosjei bili stvarni? Ja sam potpisao nalog da se radi vašeg kolegu Daskalovića koji je bio u analitičkoj grupi u CK-u sa Slavkom Malobabićem i Radenkom Radojčićem i to ću obrazložiti svakome tko me bude pitao. Njima je čovjek koji stoji iza podmetanja Karamarku u to vrijeme nosio originale snimki ozvučenja s Kaptola. Zato je lustracija bila potrebna. Ljudi koji su proganjali katoličko svećenstvo, danas upiru prstom u Karamarka.”

Potom je 14. lipnja na portalu direktno.hr, čiji je osnivač glavni Karamarkov savjetnik za medije Miljenko Manjkas, objavljen tekst u kojem se navodi da je Reljić nedvojbeno mislio upravo na Barišića. U tom članku citiraju se i dijelovi teksta koji je o Barišiću još 2002. objavljen u Nacionalu. I izvor blizak Karamarku izravno je za Nacional potvrdio da on i HDZ sumnjaju da se Barišić nalazi u pozadini Manolićeva istupa u kojem je Karamarka nazvao doušnikom Udbe. Karamarko je u izjavi za Dnevnik HTV-a 15. lipnja navečer pak izjavio da su Manolićevi istupi u funkciji predizborne kampanje SDP-a.

Sve je to dovelo do toga da se Barišić javio Nacionalu, potaknut željom da demantira prozivanja po kojima je upravo on osmislio Manolićev napad na Karamarka i praktički ga nagovorio da istupi u Nacionalu. U razgovoru za Nacional on je te optužbe demantirao. Nacional je odlučio objaviti taj intervju i Barišićeve tvrdnje, jer je činjenično točno i lako provjerljivo da je u sporno vrijeme on bio zaposlenik Službe državne sigurnosti koji se bavio Crkvom, pa je o interesu SDS-a za Karamarka mogao imati neposredna saznanja. Barišić je za Nacional izjavio da su Manolićeve tvrdnje o Karamarku točne.

“Manolić o tome zasigurno ima svoje informacije i dokaze koje je, u trenutku kada je zapošljavao Karamarka, i trebao imati. Nemojte misliti da se Manolić o Karamarku nije imao otkud informirati”, rekao je Barišić dodajući što točno zna o Karamarkovu odnosu s Udbom. “O tome imam neposredna saznanja jer sam se u to vrijeme unutar zagrebačkog centra SDS-a izravno bavio upravo Crkvom. U to vrijeme sam unutar SDS-a imao gotovo ključnu ulogu u takvim postupanjima službe. Bio sam šef Odsjeka 1/3, koji je pokrivao neprijateljske djelatnosti iz redova vjerskih zajednica. Tu sam funkciju preuzeo od Bože Kovačevića koji je neposredno uoči toga napredovao do načelnika odjela. Mi smo kroz operativne akcije detektirali gdje su bila žarišta onoga što se tada nazivalo neprijateljskom djelatnošću po tadašnji politički sustav.

Među ostalim, pratili smo kako se razvijaju stvari unutar laičke organizacije Mi. Kako je tamo bilo puno studenata, aktivnosti smo koordinirali s petim odsjekom SDS-a koji je pokrivao Sveučilište. Oni su vodili svoju operativnu akciju “Trs”, koju je Karamarko spomenuo. Točno je da je Karamarku oduzeta putovnica, ali on nije bio progonjen. Putovnica mu je oduzeta sukladno tadašnjim zakonskim propisima, ali je to oduzimanje imalo sasvim drugu svrhu. O tome ću više govoriti na sudu, budu li me pozvali za svjedoka u postupku koji Karamarko najavljuje protiv Manolića. Priča je puno kompleksnija nego što se naoko čini; te veze nisu bile jednostavne, a suradnici se nisu stvarali preko noći. Postojalo je više razina suradnje. Pored suradnika, postojale su i operativne veze. Riječ je o ljudima s kojima se namjeravalo surađivati, ali s njima još nije bio zasnovan nikakav formalni odnos. Ti ljudi su već davali vrlo konkretne informacije, koje su se jedno vrijeme testirale i provjeravala im se vjerodostojnost.”

Barišić je ovako objasnio činjenicu da je Karamarku oduzeta putovnica: “Njemu je oduzeta putovnica kako bi ga se prikazalo kao osobu koja je neprijatelj sustava i to kako bi zadobio povjerenje miljea iz kojeg je trebao dostavljati informacije. I informativni razgovori koji su tada s njime vođeni, a koje su tada vodili D.S. i M. Š., zapravo su vođeni u istu svrhu. Karamarko oko toga nikada nije radio probleme. Sve se to tada radilo po zakonu i on je pristao čuvati nacionalnu sigurnost zemlje u kojoj je tada živio. U onim okvirima sve je to bilo regularno i ne razumijem zašto se danas netko oko takvih stvari uzbuđuje. Mi tada nismo funkcionirali kao kokošari. Problem je u tome gdje se tko nalazio u trenutku stjecanja hrvatske neovisnosti: je li netko bio na strani referendumske odluke hrvatskog naroda od 17. svibnja 1991. ili na agresorskoj strani koja nije bila spremna prihvatiti rezultate tog referendum.”

Početkom kolovoza Karamarko je tužio Manolića zbog njegovih izjava danih Nacionalu zbog klevete i zatražio od njega da mu isplati također znatnu odštetu. Postupak bi mogao započeti usred predizborne kampanje. Zbog visine tražene odštete, Manolić je uvjeren da ga Karamarko želi financijski uništiti. Potom je zbog objavljivanja autoriziranih Manolićevih izjava Karamarko tužio izdavača Nacionala. Karamarkova tužba u ovom trenutku dodatno je upitna i zato što sud još nije odlučio je li Manolić, tvrdeći da je on bio doušnik Udbe, uopće oklevetao Karamarka.

Izvori bliski HDZ-u također su za Nacional potvrdili da je Karamarkova tužba protiv izdavača Nacionala pogrešan potez. “Tužba je bespredmetna. Kao da je tužio proizvođača automobila marke Mercedes, zato što je proizveo automobil koji može postići brzinu veću od 200 kilometara na sat i s kojim je netko prekoračio dopuštenu brzinu vožnje”, izjavila je osoba bliska Karamarku.

Više odvjetnika za Nacional je izjavilo kako se ta tužba može okarakterizirati kao pokušaj zastrašivanja.

Još 19. svibnja Nacional je na naslovnoj stranici objavio da vodstvo HDZ-a provodi puč rad preuzimanja kontrole nad većinom hrvatskih medija. Pritom je Nacional još tada ustvrdio da se medije za koje se u oporbenoj stranci smatra da im nisu skloni, nastoji zastrašiti. To je po svemu sudeći i slučaj s Karamarkovom tužbom protiv tvrtke izdavača Nacionala.